San o majmunu čovjeka uznemiruje. Ta životinja, koja je u najboljem slučaju smiješna samo kao majmunčić, odvratna je čovjeku koji je poznaje samo iz zoološkog vrta, iz malih putujućih cirkusa i iz mnoštva karikatura i uzrečica. Upitamo li se zašto nas majmun odbija, opisat ćemo ga kao nasrtljivu, vječno nemirnu, u krdu neobično bučnu i, što je glavno, kao nepristojnu i bestidnu životinju. Osim toga smatrat ćemo ga, jer se ne može rastati od kakva komadića ogledala, smiješno taštim, a zbog njegova neobuzdana ponašanja i drskim.

Ali postoji još nešto što čovjeka uzbuđuje kad promatra i proučava majmuna: to je ono čovjekolika, što ipak nije ljudsko. Majmun je »dlakavi čovjek«, i »pretčovjek« sa svim svojim spomenutim osobinama; on je podivljala sjena samog čovjeka, neugodna i nepriznata karikatura. Covjek se boji toga »dlakavog«, pohlepnog, požudnog majmuna u sebi. Susret s njim u snu je stoga mučan doživljaj - ako nismo jo! uvijek bezazlena djeca koja se raduju njegovu djetinjastom
biću, ako msmo ozbiljno zaokupljeni borbom za našu ljudskost koja u nama dozrijeva. Majmun u našem snu hoće, naime, da postane čovjek, i tko o njemu sniva, približava se toj mogućnosti s jedne prezrene strane.

Majmun, uzgred rečeno, izgleda drukčije narodima koji ga poznaju kao domaću, naročito živahnu životinju na drveću. Oni se dive njegovim izvanrednim sposobnostima; bogovi očito vole tu životinju. Staviše, majmuni utjelovljuju u sebi prisutnost božansko-demonskog. Majmun je, u onoj čuvenoj legendi o mostu iz indijske mitologije, čak i božji spasilac. A orangutan, kao što twde domoroci, ne govori samo stoga što
ie odviše mudar, a da bi govorio!

Sni o majmunima su originalni poziv snivaču da bude mnogostrani, s prirodom povezani čovjek.

O slonu se sniva i u našim geografskim širinama. Poput brda golema životinja, slon se oduvijek snažno doimao ljudi taj dojam potječe kako iz historijskih legendi, putopisa, dječjih knjiga i skulptura, tako i od gledanja zasužnjenih slonova u zoološkim vrtovima. Slon se pojavljuje u snima više u pozitivnom nego u negativnom smislu - onakav kakvim
ga djeca još okružuju svojom osobitom nježnošću kao igračku, kao životinju od sukna na kojoj se može jahati.

Slon se u snu može ugledati pred prozorom, on, onako golem, ulazi u sobu, njegov se hrbat diže iz mrke zemlje, nJegova surla obujima sitnog, slabog čovj eka upola zaštićujući, upola prijeteći. Njega snivač, prema svim iskustvima, doživljava kao majčinsko velebiće. On je sam Majka
Zemlja koja nas nosi, koja strpljivo uzima na se naše terete, čija bi nas težina mogla i zdrobiti, majka koja nas ne pušta iz svoga zagrljaja.

U velikom životinjskom simbolu slona prilazi ležaju snivača svojim !eškim, ali ipak tihim nogama, zemljana zbiljnost, mada je smvaču već odavna potreban snažniji odnos prema realnosti. Njemu je tada ta životinja krupna poruka o golemosti života. On se s tom »tuđom zonom«
morao susresti u toj najgolemijoj životinji, u tom nesagledivom biću prirode, jer je te golemosti života bio dosad nedovoljno svjestan. Seksualna usporedba surle, u koju se netremice zagledali mnogi tumači psihoanalitičke prakse nije prema našem iskustvu koje obuhvaća preko pedeset snova o slonovima, odsudna za taj životinjski lik. Neki snivači 
upozoravaju na nešto što su znali i u samom snu, tj. da se slon ne smije dražiti! Ni realna zbilja ne dopušta da se u tom pogledu prema njoj prekorači granica.

Lav se i u snu javlja uvijek kao divlja, ali u isto vrijeme i dostojanstvena kraljevska životinja. Njegovo pojavljivanje znači ono što on jest: golema životinja neukrotive, ali suvereno disciplinirane energije, usmjerena prema cilju i neizbježiva kad napada kakvo drugo biće, u direktnom nasrtaju. Lav je velik u svom miru, žestok i strastven u svojoj požudi i nemilosrdan u uništavanju.

Lav je životinja vruće pustinjske stepe, simbol silne srčane energije, biće vatre. Okružuje ga distanca poštovanja i straha. Kao znamen sunčane žege, lav je atribut ljetnog zenita godine. Naročito ga često nalazimo u snima ljudi koji su na podnevnom vrhuncu svoga života i koji, ako treba da dozriju, moraju proći kroz žar intenzivne unutrašnje vatre. Tada često susreću nesavladanu unutrašnju energiju s kojom se moraju upustiti u borbu poput junaka mitova s lavom. Gledaju6i lava - koji može biti i vanjski i unutraši - dozrijeva u jednoj noveli Gottfrieda Kellera neki čovjek konačno do ličnosti u nekoliko strašnih sati. Ali to ne može biti samo učinak. nečeg svemoćnog što je nadvladalo i vrijeme. Lav je prema tome lavoglavi bog a time je i lav u nama gospodar nadvremenog, slutnja vječne energije.

Kad lav kraljevski korača našim snima, kad se prijeteći sprema na skok (ali već i tada, kad on, kao što se događa mnogim snima, na rubu zbivanja u snu majestetično podigne svoju muški moćnu životinjsku glavu! ). tada simbol nagonske svijesti dirne snivača uvjerljivo, i neka ga velika i opasna snaga tako uvuče u svoj začarani krug da i znalački tumač snova sluti kako velika, divlja sila u snivaču zahtijeva prodor prema novoj, nagonski svjesnoj ličnosti.

Razumljivo je što se mnogi snivači bude u paničnom strahu kad se tigar sprema da ih napadne iz džungle njihovih snova, kad u najvećoj blizini prođe nečujno mimo njih. Usniveni je tigar prema nama jednako neprijateljski raspoložen kao i pravi tigar. On je, naime, posve osamostaljeni nagon, uvijek spreman da nas napadne iz zasjede, da nas
raskine. U svojoj silnoj mačjoj prirodi utjelovljuje tigar u sebi nagonsku prirodu koja nas neće poštedjeti od susreta sa sobom; u tome je tigar sličan biku, ali je lukaviji, manje slijep, i isto tako ravnodušan prema čovjeku, podivljao kao bijesni pas, ali mnogo krvoločniji . Nagonska priroda pokazuje nam se svojom najgorom stranom jer je - prognana
u džunglu - postala posve neljudska.

Ipak nas zaprepašćuje ono što tigar znači; to je nešto nasilno, veliko, ali bez lavljeg dostojanstva. Tigar je podmukli silnik koji ne poznaje smilovanja. Snivač kroz čiije sne prolazi tigar, ugrožen je nagonskom vitalnošću koja se pretvara u zvijer.

Sni o medvjedu nisu rijetki. Posve je razumljivo da se u Srednjoj i Sjevernoj Evropi o njemu sniva više nego o lavovima. Dok je lav izrazito muška životinja, dotle nesvjesno ljudske duše daje medvjedu žensku kvalitetu. To dolazi zacijelo od toplog majčinskog krzna i od njegove zemljano-mrke boje, ali i od zbitog tijela te životinje, a vjerojatno i
od njezinog ophođenja s mladima. Medvjeda doduše mnogo love, ali je on ipak već zarana postao žensko božanstvo - "Medvjedica", kraljica spilja i guštara. Taj veliki ženski životinjski simbol pripada nesvjesnom, onome što prebiva u dubini. Posve je umjesno što ga mnogo maze u Bernu u jednom medvjeđem brlogu, dakle u "dubini". U bajkama je
medvjed čes to začarani čovjek osobite otmjenosti, kao neki kraljević. Na temelju svoga praktičnog bavljenja snima Jung tvrdi: "Medvjed može biti i negativni aspekt superiorne ličnosti." On je, dakle, ipak nešto opasno, ali krije u sebi i neku veću vrijednost koju treba ozbiljiti. Ali, tumačenje
sna o medvjedu naglasit će u toj životinji prije svega nešto zemlji blisko, žensko.

Poznato je da vuka jedva mogu ukrotiti i najvještiji krotitelji, da ih nikad ne mogu osposobiti ni za kakvu službu čovjeku. S njim čovjek ne može uspostaviti nikakav odnos. Ta je krvoločna životinja živjela u Srednjoj i Zapadnoj Evropi još prije nekoliko stoljeća. O tome svjedoči čitav niz germanskih imena kao što su Wolfgang, Wolfart, itd. To još, dakle, nije od nas tako daleko!

Kad čovjek u snu susretne vukove, pojavljuje se za njega gotovo nerješiva zadaća da na bilo koji način izađe na kraj s vukom, da mu ne dopusti prodiranje iz stepa duše u duševnu zemlju kulture. U tom slučaju može, dakako, nastati strašna napetost; o tome govori »Stepski vuk« od
Hermanna Hessea. Bajke i priče govore nam o ljudima koji su zbog svoje »vučje naravi« postali »vukodlaci«, »ljudi - vukovi«. U bajkama svladava u šumi velikog vuka, krvoločno nesvjesno, pametno dijete i veliki lovac.

Pokušajmo da zaprepaštenje zbog takva noćnog susreta s vukom naslutimo iz jednog sna. Neki snivač, prilikom polaska u crkvu na propovijed o problemu duha u žrtvi vina u misi, pregleda svoj mali zoološki vrt u dvorištu samostana. Bio je oboružan korbačem i vidio je nekoliko malih vukova u tijesnim kavezima. Kad je tu učinio red, slučajno se okrenuo. Iza njega je stajala i gledala ga golema vučica čeličnosive boje: iz ruke mu je ispao korbač, i on je bio izgubljen
- trgnuo se iz strašnog sna s krikom koji je probudio njegove drugove oficire.

Kroz vrlo mnoge sne nečujno se smucaju miševi kao glodavci. ili ih čujemo, u starim kućama, u stropu, između stijena, kako i na najneočekivanijim mjestima opasno grickaju i glođu. U mišu su kao neugodnoj životinji sna naglašeni njegovo nečujno brzanje, njegova - s čovjekova gledišta - razorna, pohlepna aktivnost. Ta on nam kriomice jede žito, kruh života, i uništava korijenje važnih biljaka. Miš je svugdje kradljivac vrijednog životnog materijala. Već su odavna ljudi naslućivali da su miševi, a naročito njima srodni štakori, prenosioci bolesti, poimence strašne kuge. Stoga pogled na tu proždrljivu životinju ispunjava čovjeka gađenjem i odvratnošću. Uvijek je bilo mišjih godina, kad se ti sitni poljski razbojnici javljaju gomilice i ostavljaju za sobom
glad i siromaštvo. Sni o štakorima i miševima, usniveni i na stupnju objekta, uvijek su nepovoljni. Pojedini miš nosi u snu ponekad u sebi smiša nečeg finog, iako to nije bezopasno; onako kako je riječ u nesvjesnom govoru ljubavi postala riječju tepanja. Postoje i muževi koji svojoj ženi govore moj »mišiću«! Na stupnju usporedbe s tjelesnim
organima ponegdje je »mišić« u snima mladih ljudi ženski spolni organ. Drugi jedan aspekt potajnog glodanja mnogo je prošireniji. Često se s miševima i štakorima povezuje sve ono što nejasno osjećamo kao nešto što nas glođe poput brige, skrovitog jada. Ako svijest ne može razabrati što glođe snage duše, tada se, eto, javlja san o mišu. Te životinje mogu biti blijedosive, razdražljivo crvene (tada većinom znače nešto seksualno, nagonsku stranu) ili - kako ih u svom delirijumu vidi alkoholičar - bijele. U snima se miševi. ponajčešće javljaju u množini. Budući da oni na stupnju subjekta znače neko stanje duše, objasnit će nam ta množina zorno da duševno u nama, disocirano u rasute, proždrljive diJelove, šuška naokolo u mračnim hambarima našeg
života. Opet jedan fenomen koji valja tumačiti negativno! Pojavljivanje toga sivog, crvenog ili bijelog mnoštva izaziva strah, strah za veznu suspstanciju našeg života, našeg duha.

Ne propustima spomenuti da su Grci poznavali mišjeg Apolona. On je razašiljao strelice kuge. Te životinje, koje su čest'o istrčavale iz kamenih grobova s njihovim grobnim popudbmama, smatrane su i nosiocima mrtvih duša. štaviše, miš može i sam biti fina dušica koja se ne može uhvatiti. Postoje sni u kojima miševi, nježni i prozirni, znače baš
samo to. Glavno značenje ostaje ipak nepovoljno kad god se u kući našeg stana ili naše duše pojavi miš, ili još gore, miševi.

Mnogo je neopasniji zec. Ono što je zeca propustilo u arku životinja snova nije njegov tzv. kukavičluk - na bijeg ga poziva njegova posebna tjelesna građa - a još manje. karakter glodavca. To je, naprotiv, njegov princip brza i obilata raz'množavanja. On je toplokrvna životinja
velike plodnosti. Njemu se zbog toga pripisuje još i nešto više: kao uskršnji zec on nese mnoštvo raznobojnih jaja. On se dakle, ubraja u simbole animalne plodnosti kojoj je važnije mnoštvo od pojedinačnog, u kojoj kvantitet ima prednost pred kvalitetom.

Kad se u snima pojave zečevi (u nekih ljudi kunići kao sjećanja na dječačko doba), tad se dogodilo nešto siično proljeću. U biću snivača postalo je plodnim nešto što je živo, ako već nije osobito vrijedno. Spomenuli smo san neke mlade žene koja je, probudivši se iz doba velike unutrašnje suše, sanjala kako iz izvora izlazi zeleni zec, crveni orao i plavi konj. Ako umjesto svakog od tih simbola uvrstimo njegovu simbolsku vrijednost, saznat ćemo da je tu ponovo granulo proljeće i da iz toga ni duh nije izišao praznih ruku.

ERNST AEPPLI

S NJEMACKOG PREVEO DRAGO PERKOVIĆ