O UNUTRAšNJEM SUDU

Nema gospodara strožeg od psihe. Ili da je nazovemo gospodaricom? - Ona od nas zahtijeva da činimo ono što je dobro za njeno, a time i za naše zdravlje i sreću. Budući da unutrašnje središte, sebe svjesno Ja, želi prikupiti naš totalitet u službi velikog života, mora ona neprestano upozoravati na unutrašnju nužnost, na ono što još treba ispuniti u području sudbine koja nam je dodijeljena. 

Nitko ne živi punim životom ako ne prođe kroz dužnost prema drugima i prema sebi. Osjećaj dužnosti može se u doživljavanju hrabrog i odgovornog čovjeka pretvoriti velikog uobličavatelja značaja.

San živi u velikom etičkom odnosu odgovornosti prema okolnom i unutrašnjem svijetu. Ogriješi li se čovjek o prava, o pravednost koju bi morao ostvariti, tada on često bude pozivan pred unutrašnji sud kojega su kazne izvanredne stroge. One u snivaču moraju probuditi svijest o dužnosti i zadatku. Kazne se mogu sastojati u tome da snivača stave
na stup sramote, pred njim samim i pred j avnošću sna. Loše odjeven, uprljan, često neobično i smiješno okićen, snivač sebe vidi, na svoju najveću muku, na javnom mjestu. Ljudi mu se rugaju, i on sfun grdi sebe u sebi i nadijeva sebi ružna pogrdna imena. - Naročito je jasna i očigledna takva osuda ako pokraj nas, poput kakvog cimera, bude
postavljen neki čovjek manje vrijednosti,.

Kakvu samo strogu presudu izriče unutrašnja instancija o nekoj našoj nakani! Kako ona naziva prividnim i beznačajnim ono što se nama čini kakvim-takvim uspjehom! Treba čuti kako ona neki naš pravi uspjeh ocjenjuje kao zloupotrebu naših sila!

Čovjek koji je u svojim erotičnim željama nišanio odviše visoko, bio je u svom snu pripet na točak kao Iksios koji je poželio Heru, pa su ga na kotaču okretali i provlačili kroz kaljužu; a snivač uopće i nije poznavao tu mračnu stranicu grčke božanske mitologije. Kad se snivaču iipriča ta prastara priča, suvišna je svaka opomena koja bi mu mogla biti protumačena kao moralna prodika. Jer, vlastiti doživljaj u ogledalu pradavnog djeluje i sam dovoljno snažno. Potrebno je mnogo šta dok čovjek ne postane svjestan sebe. On mora često biti osuđen i smaknut da bf snvatio -kakve nakane ima sa samim sobom. Sni ljudi četrdesetih godina znali bi pričati o izvršenju takve unutrašnje presude. Covjek je osuđen na smrt, ali na smrt svoga dosadašnjeg životnog stava.

Ovo tumačenje smatrat će se nečim ishitrenim u doba koje je pobilo toliko nedužnih, kad se radi o mnoštvu snova o strahu koji se odnose na posve zbiljsko vanjsko činjenično stanje. Covjek mora umrijeti, pretrpjeti i smrt, da ponovno uzmogne živjeti očišćen i zreliji. Ponekad snivač stoji na straži kao oficir da smaknuće njega samog ne bi spriječile sile koje ne žele priznati takvu gorku unutrašnju preobrazbu.

Nešto je drukčiji san onog čovjeka koji je morao nekoga ubiti papirnom giljotinom. Branio se da je to nalog sudbine. Domišljaji pokazuju da je već odavna morao napisati pismo koje će »Odrubiti glavu« nekom nemogućem, unutrašnjem nedopuštenom odnosu. Tom prilikom je imao osjećaj da sam on leži na panju za smaknuće.

Najkarakterističnije je u tim snima što su onaj koji žrtvuje i sama žrtva jedna te ista osoba. U taj ozbilj.ni svijet unutrašnje preobrazbe ubrajaju se i sni o raskidanju u komade. Ali oni se ne smiju shvatiti kao grozota; oni su simboli obnove. Kao što je raskomadani Oziris - na to smo već
upozorili - bio ponovo sastavljen, tako treba da ponovo bude sastavljen i čovjek čije su se energije raspršile na sve strane.

Katkad bude čovjek pročišćen u vatri, ali ne onako kao u užasu bombardiranja naseg doba. To je vatra koja mora spaliti sve što je na njemu suvišno. On može u retorti alkemiste, koji želi da iz bezvrijedne materije pomoću vatre istopi zlato najveće personalne vrijednosti, vidjeti i biće koje je sam on. Psiha je ozbiljna i realna, u nje nema sažaljenja, ali je ipak dobrostiva. Gdjekad želi čovjek, za kojega
je psiha odgovorna, samo veću osamljenost, da bude zatvoren
sa samim sobom. U tom će slučaju biti osuđen na tamnicu, ili je već u tamnici, Covjek je možda zatočenik svojih osjećaja - vezan za stvari ili ljude za koje ne bi trebao da bude vezan. I to se u snu prikazuje realistički. Tako je neki snivač htio na ulici potrčati prema nekom
cilju. Zaustavila ga je skupina zarobljenika. Qn među njima susreće i samoga sebe. Drugi jedan snivač bio je upućen u ćeliju, ali se pokazalo da je to komandna prostorija nekog velikog pogona. On bi očito morao preuzeti vodstvo sebe samog da se, kao darovit bjegunac, napokon koncentrira. Kad je prišao zidu tamnice, vani u vrtu, zid je bio samo jednu stopu visok. Mogao je, dakle, pobjeći. Psiha naime, svome čovjeku ne oduzima slobodu odlučivanja. Taj je snivač odlučio da odsjedi' svoju kaznu. Time je ostvario ono što su druge epohe nazvale velikim opusom, tj. djelom uopće. Do toga se ne može dovinuti svatko. Postoje, čini se, odabranici patnje; oni kroz patnju. ali  bez sentimentalnosti, prilaze  
svome najdubljem biću. Prije nego što uđu u područje očišćenja, zahtijeva se od njih u nekim snima da na ulazu u tamnicu predadu svoju putnicu ili da kažu lozinku. Treba znati tko se to upušta u teškoću.

ERNST AEPPLI

S NJEMACKOG PREVEO DRAGO PERKOVIĆ