Sanjala sam ovaj san:

Bila sam u svom stanu u Gajnicama, sa mužem i odjednom nam je netko rekao da se moramo preseliti. Došli smo u Trnje, u kuću gdje sam živjela sa tatom i mamom i pozvonila sam, izašla je mama i rekla sam da se ja i muž moramo doseliti. Tata je isto izašao i rekao, da se možemo smjestiti u moju sobu, ali da je treba preurediti, oličiti.

Došli smo do moje sobe, a bila je veća, nego što je inače i bila sa bijelim zidovima. Zidovi su bili visoki i nisu imali krov. Pitala sam tatu, kako ćemo živjeti u sobi bez krova, a on je rekao da ćemo sagraditi krov.

Onda je došao moj muž, ali u snu to nije bio moj Davor, već jedan kolega s posla i gledao je, ali ja sam znala da je to moj Davor, a ne taj kolega s posla, iako je Davor imao njegov oblike, lice, tijelo, sve, ali ja sam znala da to nije taj kolega s posla, već Davor.

On je sumnjičavo gledao na taj cijeli događaj, a ja sam u snu isto imala pitanja, kako ćemo živjeti?

I onda sam nas vidjela kako dovlačimo neke drvene trupce, slažemo ih blizu kuće i znala sam da će to biti za krov te sobe gdje smo trebali živjeti. I ta soba i kuća više nisu bili u Trnju, već negdje u planinama, u nekoj šumi, ugrađene u klisuru. Vidjela sam zeleno drveće, lijep okoliš.

I onda sam vidjela sebe da ležim na krevetu, bila sam umorna, i legla sam da se odmorim od tih napornih događaja. Znala sam da to nije bolest, oko mene su stajali mama, tata i muž (nedefiniranog lica).