Irida izvinite ako su sto su moji snovi uvijek ovako dugi. Unaprijed hvala na vasem trudu...

San pocinje tako sto slavim 1.maj kao u nekoj jako ogromnoj sali u kojoj je mnogo ljudi, stolova i stolica. Ja slavim sa prijateljicom i jos neko drustvo (poznajem te osobe i u stvarnom zivotu), a za stolom sa mnom sjedi i moj prijatelj koji je prije tri mjeseca stradao. Moj decko je negdje dalje iza mojih ledja i slavi sa nekim skroz drugim drustvom i kao da uopce i ne razgovaramo, ali se povremeno okrenem da vidim gdje je. U jednom sam se trenutku okrenula da ga vidim, ali nisam mogla da raspoznam u masi. Nesto nize mog stola sjedi neko drugo drustvo (koje takodje poznajem) i tu je i moja druga prijateljica i blizanac od prijatelja koji je stradao. Odlazim za njihov stol i sjedam pored blizanca koji govori svome bratu da nece sa mnom razgovarati o mome decku, nego o nama (moram naglasiti da je to neka moja bivsa "ljubav" koja mi je duze vrijeme bila u sjecanju). Kako sjedim, ja sam u nekoj kracoj haljinia, pogledam u svoje noge i vidim neku ogrebotinu. Podignem malo haljinicu i jos vece i duze crvene ogrebotine (nema krvi), i kako okrecem nogu, puna sam dugih ogrebotina. ustajem sa stola, a u ruci mi kao neki mali racun, ovi me pitaju gdje cu i ja kao "Sad cu se vratiti" i samo cmoknem blizanca do mene da je pao sa stolice i otrcim uz brdasce prema izlazu. Ulazim u uzi hodnik koji je pun vrata i kako prolazim kroz hodnik, uvijek moram da otvoram vrata. i konacno izlazim na parking (pun auta) i ispred mene neki decki sa crnim autom udaraju u neko drugo parkirano kako bi oni na tom mjestu parkirali. Idem dalje uz brdasce i kao da sam na nekoj kuli, putevi i zidovi su u kamenu, i ljudi staje na zidovima i slikavaju kulu (a ja tu istu kulu, u stvarnom zivotu, vidim sa svog prozora) i ja upozoravam neke djevojke da budu pazljive kako ne bi pale sa zida. Vracam se i pored mene prolazi neka stara zena obucena kao turis sa torbom na ledjima i kako idem prema njoj ona pada u nesvijes i ja ju hvatam i dolazi mi u pomoc neka djevojka, a ja joj govorim da pozuri zvati hitnu, da odmah iza prvih vrata ima apoteka, a ona setajucim korakom ide i ja za njom govorim da pozuri, ali ona istim hodom. I pored mene je kao recepcija i neka gospodja koja ide u pomoc i ja njoj ostavljam tu staricu da lezi na podu, a ja trcim da zovem doktora. Vracam se u taj uski hodnik sa vratima i kako ne nailazim na apoteku idem dalje i ulazim u sobu sa puno ljudi i krevetom sa ruzicastom poteljinom na kojem sjedi mala djevojcica i pored ne mali crni pas, i govorim djevojcici da pridrzi psa da ja brzo prodjem. I ulazim dalje na iduca vrata, a ispred mene odjednom ona spora djevojka ulazi prva i kako ona otvara vrata i ulazi, iz te sale se cuje neka vika, kao da su oni decki sa crnim autom sa parkinga zarobili sve koji sjede unutra. I ja se ponovo vracam u hodnik, bjezim dok me nisu vidjeli i kao da cujem ime svoje sestre i prodje mi kroz glavu da ju ne mogu ostaviti samu, da ju moram spasiti, ali se sjetim da ona uopce nije sjedila sa mnom. I trcim uz hodnik, ponovo otvaram sva ta vrata i u trenutku kada sam trebala da udem ponovo u onu sobu sa psom, shvatim da su ti "zlikovci" ostavili psa da niko ne moze proci i prije no sto sam usla, probudim se.