Postoji jedan san koji često sanjam. Iako neznam od čega su satkani snovi koje tkivo ich tka ponekada sam svjesna da sanjam san. San u snu je toliko lijep da ga još uvijek osjećam kao javu. No pitam se što znači taj bezimeni osjećaj koji me prožima kada se sjetim sna. Osjećam da to da to nisam ja, to  je neka tajanstvena žena koja me posjećuje i u maglovitom oblaku i pruža ruku ka meni. Njeni prsti postaju prsti stvoritelja sa slike iz Sistinske kapele. Pričnja mi se kao da se svjetlost personificira u lik Majke nad majkama.  
Tada osjetim titraje, vidim prelamanje unutarnjeg svjetla u kristalima spoznaje, osjetim buđenje u snu. Miris posteljine se miješa mirisom mora i lahorm kristalno jasnog priviđenja. Tajanstvena žena mi se smiješi iz vrta punog lila cvijetova i bezglasno poziva me na ples sa oblacima. Tada gubim težinu i uistinu lebdim, uzdižem se ka suncu, a ona nestaje u bijelim oblacima. Njeno lice se krije iz svilenih velova koje skida i oni postaju latice ruža izmješane sa kapljicama vode u kojima vidim izvor. Tada sam uvjerena da je to Kastalsko jezero i da je ona Pitija, ali ona ne govori. Još uvijek nisam uspjela čuti njen glas. Čujem samo romor valova i cvrkt nevidljivih ptica pri kojem se budim iz sna u snu.

Draga Irida, tražila sam tumačenje u Jungovim knjigama, lutala sam sanjaricama, razgovarala sa kolegama i kolegicama. Svatko ima drugačije tumačenje. jučer sam se sjetila tog sna čitajući san o kojem je pisala Helena i noćas se ta tajanstvena žena ponovo javila u snu i odvela me davni san. Nadam se da ti imaš objašnjenje za san u snu, da češ mi znati reči zašto se san ponavlja, zašto je uvijek isti, uvijek isto ugodan.

To je moj ljubičasti san o kojem sam već puno pisala na portalu Magicus, postao je nešto kao avatar sretnog trenutka, bezimeni osjećaj kojem još uvijek nisam nadjenula ime.

Unaprijed ti se zahvaljujem i želim ti ugodan dan!