Nakon mjeseci i mjeseci noćnih mora i ludih snova, sinoć sam sanjala slijedeće ( drugi dan uzimanja bachovih kapi )... udavala sam se. Obućena u bijelo. Jako lijepa haljina. Bila sam u školi između klupa. Nisam bila nervozna. Sve sam sistematski riješavala. Sa osmjehom. Mislila sam se sama šminkati ali obećala sam prijateljici da će me ona, makar znam da se ne zna ni sama šminkati. Imala sam lijepu dugu crnu kosu ( kakvu si inače želim - jer ju vječito puštam a uvijek nanovo šišam ). Duga, crna, sjajna. Bila sam si jako lijepa. U jednoj sceni srećem si svoju staru prijateljicu sa kojom sam u danima srednje škole ( na javi ) imala uvijek duge filozofske razgovore o životu i duhovnosti. Dan danas me oduševljava kako uspijeva uz djecu i ostale obaveze odlaziti na zvučne kupke i općenito baviti se sobom. Uglavnom, daje mi vjenčani dar i kaže; poklanjam ti tečaj slikanja na platnu na koji sam ja davno išla. Upravo počinje. Pogledam kroz prozor i vidim jednu veliku krošnju i puno zelenila....pravo proljeće. Puno zelene boje. Kaže, kada počneš slikati, slikanje će postati dio tebe. Nešto kao da ja to već znam činiti samo se moram prisjetiti. Vidim platno ispred sebe na stalku u prirodi. I boje prelijepe, ima ljubičaste. Mislim da su bile tempere. Nešto ako u filmu " ja cu budan sanjati" od Robin Williamsa.