San koji to nije!
Kada si u snu, a znaš da sanjaš, kao da smo prisutni u dvije realnosti, takav san počastio me sinoć. Mentalno sam primala slike i poruke, odjednom sam se našla u sobi nalik na dječju, a opet je to bila soba u mom stanu. Zidovi su bini prepuni šarenih i veselih slika, naljepnica, cvijeće, leptiri, likovi iz bajki, crtanih filmova, sve je kao cjelina davalo dojam radosti.
Mentalno sam postavila pitanje:“Kakvo je ovo mjesto?“ Odgovor je bio:“ Mjesto tvojih sretnih misli. Na ovom mjestu, što god mentalno poželiš, kreiraš u neki od materijalnih oblika“. Mojem čuđenju nije bilo kraja, tada sam začula, da neka nešto poželim, bilo što, i to nešto će se oblikovati i komunicirati sa mnom.
Zatvorila sam oči, i poželjela da vidim mamu.
Kada sam otvorila oči, soba je bila u mraku, samo je na kutnoj polici, koju zovem svojim „tihim kutkom“ biljka puzavac treperila u svjetlosti. Imala sam jak osjećaj kontakta, ovog „mojeg“ i onostranog svijeta. Kako je svjetlost postajala snažnija, pretvorila se u kuglu koja je obasjavala cijeli kut sobe, a puzavac se počeo uzdizati. Ostala sam bez daha, pitala sam:“Mama, jesi to ti?“ Tada se u svjetlosti materijalizirala mala lutkica anđela, nalik onima iz lutkarskih igrokaza, koja je širila i sklapala ručice kao da šalje zagrljaje. Na haljinici te lutkice, na mjestu gdje bi bilo srce, nalazio se neki zlatni vez ili ukras. Kako je svjetlost postajala sve jača i jača, imala sam osjećaj da mi ispunjava grudni koš, i dalje je sva komunikacija bila prijenos te svjetlosti kroz moje srce. Ushićenje, nevjerica, radost, ganuće, ljubav…. Samo sam ponavljala:“Ne mogu vjerovati!!! Hvala!!! Hvala!!! Hvala!!!“ I tako u krug. Odjednom sam imala osjećaj da ne mogu više izdržati taj intenzitet strujanja… i probudila sam se. Kao da sam bila torpedirana u vlastito tijelo, srce mi je doslovno nabijalo, hvatala sam dah i nisam više mogla usnuti do jutra. Kada sam malo pridremala i iznova se probudila, osjećaj punine i pritisak u grudima bio je jako jak, još traje , a sve je popraćeno povremenom vrtoglavicom i težinom u tijelu. Još i sada osjećam se kao odmaknuta iz tog fizičkog tijela. Nakon reiki autotretmana, uz afirmaciju uzemljavanje, osjećaj je malo popustio, ali se opet vratio. 
Prije tjedan dana, spremala sam se u sklonište za napuštene pse. Na mobiću je bio signal primljenog sms-a, poruku mije poslao prijatelj iz Indije uz lijepu molitvu i mantru Om Namah Shivay. Samo što sam podignula pogled, ostala sam dirnuta prizorom. Ona ista polica iz prethodne priče, bila je sva obasjana jutarnjim suncem. I ne bi to bilo ništa čudno da nisam na sjevernoj strani, i da ljeti, sunce s istoka(par minuta kroz prolaz među zgradama) ne obasjava samo dio nasuprot te police, do ovog djela sobe nikada nije došlo. A sada, svjetlost je pronašla način, reflektirala se s prozora i moj tihi kutak dodirnula čarolijom jutarnjeg neba.
Kada sve ove elemente povežem, poruka je jasna, Svjetlost će uvijek pronaći način da dođe na pravo mjesto, u pravom trenutku. Ako smo duhom prisutni ovdje i sada, postajemo dio te Svjetlosne priče!
Majči moja draga, hvala ti, grlim te svjetlosnim zagrljajem!

Ovo ujedno neka bude i rođendanski dar mojoj dragoj prijateljici Maja Cvjetanović Laboš uz svjetlosni zagrljaj!