Sanjam da me prijateljica zove na mobitel i moli da se ipak nađemo malo kasnije,u 15 do 9.Išle smo vlakom do grada i obje kroz primijetimo kako iz daljine dolazi gusta magla.Ona mi govori kako joj je čudno da je magla tako gusta i vidiš ju izbliza,kao neki gusti bijeli dim, i kako se brzo širi.Odjednom skužim da jedan mali komadić magle ide za nama,prati nas,kao da je živo.Malo me to uplaši i prijateljica govori da ćemo otići kod neke njene poznanice koja će nam pomoći.Dolazimo do njene kuće,ona nam otvara vrata da uđemo i prijateljica uđe,ali ja zastanem jer želim nekoga propustiti da uđe prije mene.Odjednom se pojavi mala zlatna svjetlosna loptica i taj bijeli dim koji nas je pratio,i uđu u kuću.Kad smo ušli u hodnik,u kojem je bio mrak,ta loptica i bijeli dim postanu još vidljiviji,počnu još jače svjetliti.Njih dvije se dive kako su prekrasni i kako lijepo svijetle,a ja u sebi pomislim da samo u mraku mogu tako jako svijetliti,zato mrak i postoji.Sjele smo za stol u neku sobu,i ta svjetlosna loptica progovori i kaže kako je ona u biti moja Duša i da se nemamo čega bojati.Odjednom se ta svjetlosna loptica pretvori u mene i kaže mi kako ću za 10 godina biti već udana i imati 2 djece i da ću svaki dan igrati tenis,i uistinu je obučena u bijelu tenisku opremu,bijelu majicu,suknjicu i tenisice.Još mi je nešto rekla,kao  da me upozoravala na nešto,da pripazim,ali se ne sjećam toga,osim da je u lijevoj ruci držala kao neki lančić srebrni ili nešto metalno.