Prvi puta da me nakon dugo vremena nečiji tekst inspirirao, i vratio u djetinjstvo moje djece, a usput u mene, u neka prošla, lijepa vremena, kad se filozofija prostirala između dječjeg osmjeha i proljeća, koje je uvijek velikodušno svojom raskošnom toplinom i bojama doticalo srca.
Kapetan Zaspan i odred njegovih ovaca, u patroli po dječjim snovima, uvijek u akciji.
Noćne more znaju umarati, iako nisu stvarne. Znaju uplašiti, iako je to sva njihova domena.
Ali djeca ne smiju imati noćne more.
Ni odrasli ljudi, koji u srcu ostaju djeca.
Zato ponekad dođe do miješanja stvarnosti i snova, jer, odrasli ne dozvoljavaju kapetanu Zaspanu i njegovoj patroli da zaviri u njihove snove.
Zašto?
Jer sami sebi ne žele priznati da nisu više djeca. Biti dijete, znači prepustiti se trenutku, i ne razmišljati deset koraka unaprijed.
Ili deset sati unaprijed, ili deset dana unaprijed.
Kako što bolje čuvati se za slatki trenutak osvete, ili makar jedan osmjeh pobjede, na kojeg se željno čekalo..
Ma, nema pobjede.
Ima samo vraćanje na trenutke nevinosti, koji te začas mogu pretvoriti opet u ono, sa čim si jedino i došao na svijet- iskrom ljubavi koja sve pobjeđuje.
Možda sam sanjar..Ali ne pamtim kad sam imala noćne more.
Trenutno me ispunjava grumen zemlje u ruci, i maleno sitno sjeme cvijeća kojeg ću posijati oko terase, gdje su mi ruže prolistale i pružile svoje listiće prema suncu.
Ispunjava me i bezbrižna igra moje djece sa psima na travnjaku, u dvorištu, i prva jutarnja kava sa prijateljicom, dok raspravljamo o prvim člancima pročitanim u tek dobivenom jutarnjem tisku.
Ispunjava me pomisao da ćemo danas svi zajedno, moja cijela obitelj, imati akcije, posijati baštu, urediti dodatno dvorište..
A poslije svega, odmor, i prelistavanje dobre literature o organskom vrtlarstvu.
To je ono što dotičem, dišem i mirišem.
Sve isprazne filozofije i nadmetanja tko je jači tko kači, nisu vrijedna darivanju svoje energije.
Proljeće je tu.
I ljepota plavog neba i bijelih oblaka, ispunjena mirisom zumbula i narcisa.
Kako god, lijepo ću spavati.