Noćas sam sanjala vrlo neobičan,pa, recimo i vrlo simboličan i bajkovit san..Irida,ja baš ne govorim često, zapravo NIKAD javno o mojim snovima,jer, oni su dio naše duše, svijesti i podsvijesti, ponekad mi to izgleda kao izlaganje sebe na "tacni"..Ali, shvaćam da nema razloga ponekad i to učiniti..Sve smo to mi..No..da počnem o mom snu..Nije bio dugačak, ali imam osjećaj da je vrlo znakovit..

"Bila sam u nekoj garaži,ili maloj kućici,sa jednim prijateljem..Gledali samo kroz prozorčić, kako nešto vani ruši i divlja,prevrće automobile,čupa stabla..U biti..čekali smo da se sa tim bićem suočimo,i ako nas napadne..obranimo..Bez ikakve namjere za uništenjem..Nismo čak znali, da li se radi o biću ili prirodnoj nepogodi..Čudno..ali tako je bilo nekako..I...taj prijatelj se udaljio, uplašio, ja sam ostala sama..vrata su se treskom otvorila,a ja još uvijek nisam vidjela, tko je to ušao..Tražilo je baš MENE..Popela sam se nekako na kat..jer se garaža pretvorila u katnicu..Ušla sam u stan,zaključala vrata..No..To biće..koje je trebalo mene..Bio je maleni dječak...Za kojeg sam znala da u biti to nije...I, mirne duše, bacila sam ga kroz prozor,ne razmišljajući,jer sam znala da to nije živo biće i da mu ništa neće biti, samo da više nije blizu mene...No,tek što sam se okrenula,dječak je živ i zdrav opet stajao pored mene,i molećivo me pogledao...Reče mi:"zar me ne prepoznaješ? " Podigla sam ga i zaplakala..Ponovo se obratio:"Ja sam tvoj zaručnik,i buduća tvoja jedina ljubav"...Pitala sam ga, kako mu je ime..Reče:"VJETAR"...

Irido, znam da si u gužvi, ali ako možeš,pokušaj mi ovo objasniti..Tu sam, u čitaonici još par sati..Pusa..