Draga Irida, sanjala sam vrlo neobičan san, ja baš ne sanjam tako često, ali ovaj mi nikako ne prolazi, ne mogu ga zaboraviti, jer je vrlo realan..

Dakle, bila je zima, snijeg, neko čudno vrijeme, i jedna ulica, na kojoj su bile dvije grupe ljudi, svaka na drugoj strani..Dijelila ih je cesta..Jedna grupa je uporno govorila o miru, a druga je istraživala kako napraviti što bolje oružje za uništenje..U prvoj grupi sam negdje bila i ja, i upravo kad sam istupila da nešto kažem, jedna čudna zraka me pogodila, koja je bila poslana sa druge strane..Nisam ništa osjetila, samo sam vidjela da mi nedostaje dio tijela, tamo ispod srca, gdje su slezena..Kao da mi je to netko izrezao..Vidjeh da je to oružje vrlo  neobično i da će tako rasjeći inašu dimenziju i uništiti svaki trag života..Pokušah se provući do onoga koji je to poslao i rekoh mu, da još nije kasno..Da treba pomirba, jer to ne vodi ničemu..On mi je hladno odgovorio da je sve otišlo predaleko i da pomirbe nema..U međuvremenu, dio tijela mi se vratio na mjesto ali je ostao gadan ožiljak.."

Eto, draga Irida..ako možeš, pokušaj mi objasniti ovaj san..Pusa tebi..