Na praznom peronu, gdje ni jednog putnika više nema, samo pokoji usamljeni čistač, i vlakovođa, koji čeka zadnji vlak, osluškujem noć..

I čekam da se pojaviš, kada svi umorni spavači postelje svoje zauzmu..

Čekam, da se raziđu svi, da tišina meka, donese dah duše tvoje, do duše moje..

Sve sam plave satove vremena zaustavila, sve one silne trenutke, koje nam kradu kazaljke, zaustavila..

Nijedan urar to ne može popraviti, ovo vrijeme u međuprostoru tišine, samo ja mogu pokrenuti opet...

Ali tek, kada te dočekam, i zagrlim..

Ako se itko probudi, i poželi nas vidjeti,  tek prazan okvir slike će gledati..

Mi smo se pretočili u san, gdje ja, malena i krilata, spavam na tvojim  mekim laticama cvjetnim, sklopljenim od umora..

I tko može pomisliti da smo tek par trenutaka prije, bili u vrevi perona, među uzbibanim putnicima, i svatko svome domu hitao, ne razmišljajući, da vrijeme možemo zarobiti, i skriveni od svih, jedno drugom se predati???