Dok je za Freuda libido zbirni pojam spolnih težnji u čovjeku, za Junga je libido ukupna duševna energija. Dinamični procesi unutar libida su za Junga zbivanja unutar zatvorenog sistema, u kojem energija kreće po principima samoregulacije, odnosno kompenzacije. Princip kompenzacije nije u direktnoj vezi s vanjskim svijetom. Energetsko kompenzacijsko izravnavanje je stalan proces, jer sve promjene i preoblikovanja libida dolaze od osnovnog napona suprotnih sila koje su dio jedinstvene psihe (inherentan princip). Osnov svih psihičkih zbivanja je održavanje ravnoteže suprotnosti (između svjesnog i nesvjesnog, nagona i super-ega). Za Junga je psiha sistem samoregulacije suprotnosti.

Svojstvo psihe da se rasčlanjuje u dijelove, pri čemu se ovi dijelovi mogu odvojiti od svijesti u toj mjeri da vode vlastit autonoman život (disocijativni i shizofreni rascjep ličnosti) Jung smatra općim svojstvom psihe. pravo na ovaj način Jung smatra da nastaju “kompleksi normalnih ljudi ”. Prema tome, kompleksi spadaju u normalne životne pojave i predstavljaju strukturu nnesvjesne psihe.

Sukladno principu ravnoteže suprotnosti nasuprot težnji psihe da se cijepa u dijelove postoji suprotna težnja da se ostvari jednistvo i cjelina psihe. Ovaj suprotni princip Jung naziva individuacioni princip, a osvješčivanje i ovladavanje ovim principom znači za čovjeka početak “individuacionog procesa”.Nasuprot polimorfizma primitivne prirode nagona stoji princip individuacije - mnoštvu rascjepkanosti punoj proturječnosti suprotstavlja se kontrktivno jedinstvo čija je moć velika kao i moć nagona. Individuacija znači postati pojedinačno biće, i ukoliko pod individualnošću razumijemo našu najintimniju, posljednju i neponovljivu jedinstvenost, onda indivivuacija znači postati Ja . Smisao individuacije je da se ovo pravo Ja oslobodi iz lažnih omota Persone i s druge strane iz sugestivne vlasti nesvjesnih slika.” Za Junga Persona predstavlja odsječak kolektivne psihe i upravo zbog toga ima u sebi skrivenu moć koja ljude utjeruje u zabludu da izjednačavanje s njom smatraju individuacijom. Ona je međutim samo maska kolektivne psihe koja obmanjuje individuu tjerajući je da igra ulogu kroz koju progovara kolektivna psiha, a ne individua. Psiha ima u određenoj mjeri i pozitivnu funkciju - u svakodnevnom životu štiti nas od ranjivog otvaranja sebe drugome, ali se ta pozitivna uloga gubi u slučaju poistovjećivanja individue s Personom kada osoba gubi svoje pravo Ja (pravi i lažni self).

Pod Sjenom Jung podrazumijeva negativni dio ličnosti, zbir skrivenih, nepogodnih svojstava psihe, nedovoljno razvijenih funkcija i sadžaja individualnog nesvjesnog. Ona prestavlja inferiorni dio ličnosti koji nije dovoljno diferenciran.

Jedinstvo ličnosti se uspostavlja osvješčivanjem nesvjesnih dijelova i uspostavljanjem ravnoteže (sklada) između surpotnosti. Cilj individuacionog procesa je upoznavanje sebe, odnosno približavanje svome pravome Ja (pravi self).

Dosljedan principu suprotnosti Jung pretpostavlja biseksualnost kao provtni oblik života. Podjela spolova u davnoj prošlosti dovela je do dinamičke igre suprotnih spolova, koja je ostavila dubok trag ne samo u tijelima muškarca i žene, već i u psihi (psihičke suprotnosti). Tako se u psihi žene nalaze skrivene i inferiorne odlike muške psihe (Animus ), i ženska svojstva i osobine (Anima) u psihi muškarca. Prisutnost ovih odlika psihe ogleda se u determiniranom izboru partnera, odnosu prema prordi, izboru zanimanja, umjetničkog stvaralaštva...

Mana-ličnost je dominanta kolektivno nesvjesnog, poznati arhetip moćnog heroja, poglavice, čarobnjaka ili sveca. Ovladavanje manom od strane principa Ja predstavlja sposobnost održavanja realiteta (osvješčivanja zahtjeva kolektivnog nesvjesnog) i kanaliziranja energije mane u kreativne svrhe. Suprotno, ukoliko mana ovlada našim Ja i našom svješću postoji opasnost psihoze u kojoj čovjek na paranoidan način izjednačava s pojedinim herojima, svecima i sl...

Po Jungu se individualno nesvjesno sastoji od sadržaja:

• koji su postali nesvjesni zbog toga što su izgubili svoj intenzitet i tako dospjeli u zaborav
• koji su dospjeli u nesvjesno aktivnim djelovanjem psihe - potivkivanjem neprijateljskih predstava i osjećaja
• koji zbog svog neznatnog intenziteta nikada nisu dospjeli do svijesti, a ipak su prodrli u psihu

Međutim, u nesvjesnom srećemo i svojstva koja nisu individualnos tečena već su nasljeđena - to su prije svega instinkti koji služe kao podstrek djelatnostima koje potiču iz unutrašnjosti psihe, i nisu ovisni o svjesnoj motivaciji i arhetipovi. Prema Jungovom učenju kolektivno nesvjesno formiraju instinkt i arhetipovi. Shizofrenija (ali i mitologija) predstavlja projekciju kolektivno nesvjesnog. Dok individualno nesvjesno doeseže kraj s najranijim sjećanjima iz djetinjstva, kolektivno nesvjesno sadži “preinfanitlno vrijeme”, dakle ostatke života naših predaka. Upravo zbog toga Jung u kolektivnom nesvjesnom vidi nasljeđe razvoja čovječanstva koje se ponovno rađa u svakoj individualnoj strukturi. Arhetip je općeljudski princip ljudske psiha - iznošenje putem simbola dubokih sjećanja čitavog ljudskog roda nataloženih u dubinama kolektivnog nesvjesnog u vidu filogenetskih engrama prošlosti. Individualno nesvjesno je ispunjeno slikama sjećanja koje su doživljene, arhetipovi kolektivnog nesvjesnog su neispunjene forme koje od individue nisu lično doživljene. Kada se uspostavi veza između svijesti i arhetipova individua stupa u vezu s praiskustvom čovječanstva. Do takvih susreta dolazi u kritičnim životnim situacijama, ali i snovima, vizijama i umjetničkom stvaranju.

Jung nije dijelo Freudovo učenje o infanitlnoj seksualnosti. U odnosu djeteta prema roditeljima Jung manje vidi seksualnu žudnju, a više jedan osjećajno naglašeni kompleks ovisnosti djeteta o roditeljima i njegovu težnju da posjeduje roditelje, da se za njih grčevito uhvati, iz čega proizlaze njegova ljubomora, zavist i sl. Uz to Jung u odnosu roditlj-dijete prepoznaje i arhetipsku komponentzu, praiskonsku potrebu ljudskog bića za zaštitom i voljenjem (“biti voljen” i “željeti ostati dijete”) - Imago roditelja.

I u tumačenju neuroze Jung se razlikuje od Freuda i Adlear.  Dok je za Freuda i Adleara neuroza izrazito bolesna pojava, nešto u cjelini negativno, čega se treba osloboditi, Jung u neurozi vidi prije svega signal i poruku čovjeku. Takvo Jungovo poimanje neuroze proizlazi iz činjenice da Jung nesvjesno ne doživljava kao sajmište sumnjivih ostataka dominirajućih svjesnih procesa, već je nesvjesno za njega matica života i čitavog psihizma, mjesto na kojem se formiranjem nagona spaja biološko s psihološkim, izvor stvaralaček moći čovjeka hranjene libidinoznom energijom. Nesvjesno za Junga nije demonsko čudovište, već moralno, etički i intelektualno indiferentno biće, koje postaje stvarno opasno samo kada je naš stav prema njemu pogrešan. Jung stoga premješta težište liječenja neuroza s ranih traumatskih iskustava na sadašnjost, te odbija shvatiti neurozu kao isključivi ishod konflikta seksualnog nagona. On isitče da svaka neuroza ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, zbog čega nema nikakvog smisla svu pažnju u psihoterapiji posvetiti rekonstrukciji prošlosti. Sadašnja neuroza pacijenta, bez obzira što je imala svoje korijene u prošlosti (što treba svakako u terapiji obraditi) više nije ona ista koja je bila prije više godina. Sve neuroze je Jung podijelio u dvije grupe: jednu grupu su činile neuroze ljudi koji su suviše pripojeni uz neki kolektiv, čija individualnost nije dovoljno razvijena, a iz kojih progovara u vidu nekog neurotičnog signala-simptoma nezadovoljstvo ovakvim stanjem. Druga grupa neuroza obuhvača hipertrofirane individualiste čije je priagođavanje kolektivu ostalo atrofično, a koji također ispoljavaju neke specifične neurotične signale-simptome koji jasno ukazuju da i ovi ljudi nisu zadovoljni sovjim stanjem. U terapiji pacijent ne treba tražiti poništenje neuroze već otkriti na što ga neuroze želi upozoriti, o čemu ga obavještava, kakva značaj i cilj ima, jer neuroza je u prvom redu “kriza indiciduacije”.

San ne nastaje (kao što tvrdi Freud) pasivno uslijed generalnog smanjivanja psihičke aktivnosti, već je on rezultat aktivnog djelovanja nekog kompleksa, koji za vrijeme spavanja intenzivira unutarnji život. Cilj ovog intenziviranja je kompenzatorni odnos sna prema nekom svjesnom stavu snivača . Drugim riječima u snu doznajemo pozadinu tog svjesnog stava osobe koja sniva. Isto tako Jung smatra da san predstavlja nesvjesnu pripremu odnosno anticipaciju budućeg svjesnog djelovanja osobe.  U tumačenju sna treba sliediti shemu: a) mjesto, vrijeme, ličnost; b)iznošenje problema; c) zaplet tj. intenziviranje problem; d) razrješavanje, tj. rezultat sna koji ukazuje na njegovu funkciju.Jung smatra netočnom Freudovu tvrdnju da san ima težnju zadovoljenja potisnutih seksualnih želja - i mnoge druge želje i potrebe mogu probiti prag i objaviti nam se u snu. U tumačenju sna Jung se redovito služio i tumačenjem simbola. Svaki san je višeznačajan, otuda preuzimanje standardnih simbola u snu ne vodi daleko i nije ga moguće vršiti bez suradnje snivača. Tumačenje snova je umjetničko djelo koje zahtijeva odlično poznavanje ne samo psihe, već svjesnog i nesvjesnog stava snivača, poznavanje simbola, ali i mitologije, religije itd.Jung razlikuje tri vrste sna: a)san koji se pojavljuje kao reakcija nesvjesnog na neko dnevno zbivanje, “ostatke dana”; b)san koji se javlja kao suprotnost svjesnoj situaciji stvarajući tako konflikt s njom; c)nesvjesno formira san koji nema nikakve veze sa svjesnom situacijom, tzv. arhetipski san

U liječenju je Jung rado koristio crteže i slike koje su bolesnici stvarali u toku terapije, a uveo je i metodu aktivne imaginacije. Metoda se sastoji u slijedećem: bolesnik se treba u potpunosti opustiti, fizički i mentalno, sve do drijemeža. U takvoj maksimalno mogućoj relaksaicji pacijent treba zamijetiti i terapeutu saopčiti sve svoje percepcije, dakle misli, ideje, osjećaje, želje i sl., kao i sve slike koje se projeciraju na crnom ekranu zatovrenih očnih kapaka  Materijal koji ova metoda pribavlja ne dolazi iz svijesti, može se uporediti s hipnagognim slikama koje prethode normalnom snu, a često ovaj materijal ima i vrijednost samog sna. On dolazi iz predsvjesnog i izražava njegove težnje.

Jungova psihoterapija se odvija “oči u oči”, u fotelji. Jung je smatrao da terapeut može pomoći pacijentu samo onoliko koliko ima stabilnosti i zrelosti u njemu samom - Jung je bio prvi (prije Freuda) koji je tražio da svaki psihoterapeut prođe vlastitu analizu. Treba reći da je Junogva psihoterapija prije svaga terapija koja traži i nalazi smisao, kako u zdravom tako i bolesnom.Kada čovjek isolji psihogeni simptom, taj simptom predstavlja tzv. signal-simptom, koji odaje neki konfliktni poremećaj na psihičkom planu, kojeg osoba ne mora biti svjesna. O kakvom se konfliktu radi, da li je on nagonske ili moralne prirode (pri čemu naš osjećaj dužnosti ili potreba za kaznom i patnjom mogu isto tako biti potisnuti kao i bilo koji nagon) pitanja su koja pacijent i terapeut trebaju riješiti. Tijekom terapije susreću se svjesno i nesvjesno i u tom dijalektičkom suočavanju pacijent treba shvatiti i naučiti da svaka od ove dvije psihičke osnovice ima svoju strukturu, svoje zakone i svoje fenomene, svoj jezik. Psihoterapijski rad se bazira po Jungu na 4 osnovna postulata: 1. povjerenje; 2. transfer i analiza transrfera; 3. edukacija i samoedukacija; 4. metamorfoza ličnosti.

U svojoj tipologiji ličnosti Jung je razlikovao “tipove stava” i “tipove funkcija”. U tipove stava spadaju dva osnovna stava i to ekstrovertiran, kod kojeg je primim movens okrenut prema vanjskom svijetu, oblikujući se prema objektima okoline, zapostavljajući i potcjenjujući sve subjektivno, i introvertiran , oblikujući se prvenstveno prema unutarnjem svijetu, pokazujući rezervu prema objektima u vanjskom sivjetu.