Prelazim preko gradskog trga i susrećem dijete invalida. Na nogama mu proteze. Pitam ga zašto je sam i gdje su mu prijatelji a on odgovara da su svi za praznike otišli kući a kako je njegova kuća daleko on je ostao. Kad sam ga pitala da li se igra sa dugom djecom odgovorio mi je da se djeca sa njim ne vole igrati jer je invalid. Dječak imao oko 7-8 godina ali  govori kao mudrac i izražavao se kao odrasla osoba. Razmišljam kako ću ga za vikend pozvati kući na ručak da ne bude osamljen kad, približi nam se mala bijela mačkica i sva se počne umiljavati oko dječakovih nogu. Želi da je dječak pomazi i uzme u ruke. Mačkica je toliko izražavala svoju ljubav prema dječaku da nisam mogla vjerovati. U snu sam razmišljala ovako: što to mačkica zna a što ljudi ne znaju, što mačkica osjeća a što ljudi ne mogu, i kako mačkica zna da je dječak dobar, što isijava iz dječaka a da ostali ljudi vide samo invalidne noge a ne i sadržaj, pamet i ljubav tog dječaka.

.....probudila sam se.....:)