U cijelom svom životu sam imala samo nekoliko snova koji su simbolizirali događaje koji su se upravo u trenutku sanjanja i odvijali u objektivnoj stvarnosti, opisat ću svaki posebno, a počet ću sa posljednjim takvim snom...

Moja snaha je došla iz rodilišta sa svojim prvim dijetetom, sin je bio na službenom putu u inozemstvu, njezina majka je teško bolesna ležala u bolnici i ja sam bila sa snahom dok se sin ne vrati s puta. Bilo mi je teško, znala sam da bi njoj bilo lakše da je njezina majka uz nju, tim više što je njoj to bilo prvo unuče. Nastojala sam biti od koristi na tih i nenametljiv način. Noć je bila blagoslov jer je prekrivala sve bolne teme koje sam pažljivo zaobilazila...

S teškom mukom sam zaspala i odmah se našla u tako bolnom snu, da ga nikada neću i ne mogu zaboraviti. U snu je veliki krevet na kojem smo snaha i ja ležale nekako bio oddijeljen debelom staklenom stijenom koja se protezala od poda do stropa. Staklo je zbog debljine bilo mutno, ali odjedanput sam prvo osjetila, a onda vidjela ženski lik zalijepljen za tu staklenu stijenu. Žena je zdvojno prelazila rukama po nepremostivom staklenom zidu dok joj je lice bilo bolno izobličeno. Toliko tuđe tuge nikada u životu nisam osjetila. Staklena prepreka je bila čvrsta i neprobojna, ali ona nije odustajala u pokušajima da pobijedi tu prepreku. Na kraju je skršeno i ojađeno sjela na klupu pored stijene, ne prestajući gledati prema krevetu na kojem smo snaha i ja ležale. Ona nije mogla kroz zid, ali njezina teška tuga je nekako prešla i polegla po prostoru u koji ona više nije mogla. Srce mi se smrzlo od te teške tuge...

Probudila me zvonjava mobitela...beba je spokojno spavala...snaha se tiho javila...ja sam se pridigla i samo rekla..."iz bolnice"...njezine oči su mi sve rekle...mama joj je upravo umrla...

Nisam joj ispričala san...ne znam bi li shvatila...činilo mi se neprikladno...postalo mi je još teže što sam ja tu, a njezina mama više nikada neće biti uz nju...možda sam joj trebala reći da se njezina duša došla oprostiti...da je svim silama pokušavala do nje...da sam je vidjela u tim trenucima bespomoćnih pokušaja da svlada barijeru između dva svijeta, ali veće je bila s onu stranu...no, nisam rekla ništa da ne izazovem dvojbu, zašto sam ja to vidjela, a ona nije...činjenica je da sam ja to sanjala u trenutku kad je ona umirala/umrla...njezino srce je željelo biti uz njezino dijete i zato je tako silovito u snu navaljivala na tu debelu staklenu stijenu...

Još osjećam njezinu tugu koja je u tom snu dopirala do mene i obavijala me. Od takve tuge puca srce.