Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
748
OD 14.01.2018.PUTA
draga Irida, unaprijed hvala
Bila sam doma, u Hrvatskoj. Srela sam starog prijatelja. Šetali smo i pričali. Nije se odvajao od mene. Zatim smo sreli njegovu djevojku. Rekla sam joj kako obožavam njezinog dečka i da me i nakon tolko vremena još uvijek može nasmijati do suza. Šok na njenom licu, i suze, bili su stravični. Rekla mi je da je on umro, i da zna da mi je teško, al da to što pričam nema veze sa stvarnim životom. I nisam joj mogla objasniti da on nije umro, da je kraj mene. Mogla sam ga dodirnuti, zagrliti ga, pričati sa njim. Nije mogao biti mrtav. A opet sam ga samo ja vidjela. On je vidio i mene i nju, samo stajao kraj nas, sa blaženim osmijehom na licu, i promatrao nju u suzama i mene sa šokom na licu. Upitala sam ga- ovo je samo san, zar ne? Nasmijao mi se, i rekao- nije san, stvarnost je. Moramo krenuti, moraš još nekoga spasiti. Rekao mi je da je danas 22.12. i da nemamo još puno vremena. Odveo me na groblje. Pratila sam ga bez imalo straha. Došli smo do malog groba, prekritog samo zemljom, bez kamena ili mramora. Upitala sam ga zašto smo ovdje, a on mi je pokazao na nadgrobnu pločicu. Tamo je stajalo ime mog mlađeg brata. Bez riječi sam se sagnula i počela otkopavati grob da dođem do brata. Nakon nekog vremena sam zastala, i pogledala njega, dao mi je potvrdni pogled da nastavim i rekao-imaš mjesec dana vremena. Kopala sam rukama po teškoj stvrdnutoj zemlji i nakon nekog vremena sam dotakla lice svog brata. Bio je živ. Nasmijao mi se i uzviknuo moje ime. Prijatelj je nesato, a da nisam ni primijetila. Odvela sam brata kući, u suzama. Cijela obitelj je bila u šoku, zajedno sa mnom i nisam im mogla ništa od toga što mi se dogodilo objasniti. A mom braci je sve to bilo normalno, ko da sam ga samo pokupila iz vrtića i odvela doma. Ponovno se pojavio prijatelj. Upitala sam ga- zar je već prošlo mjesec dana? Samo mi se nasmiješio. Bez riječi. On, brat i ja smo krenuli, dugo smo hodali, bez razgovora, bez dodira, samo smo hodali. Došli smo do stanice, i tamo čekali. Pojavio se autobus, prepun ljudi. Ukrcali smo se. Pričala sam sa svim tim ljudima ko da ih poznajem cijeli život, ali sa bratom i prijateljem nisam prozborila ni riječi. Autobus je naglo stao, svi su se počeli iskrcavati, ja sam požurila za bratom da ga ne bih izgubila. Ponovno smo stajali na stanici i čekali drugi autobus. Vidjela sam da autobus dolazi, i u tom trenutku ispred nogu mi se prosulo tisuće šarenih perla. Pokušavala sam ih ponovno skupit, ali u tome nisam uspijevala. Bilo ih je previše. Podigla sam pogled i vidjela brata u autobusu kako mi maše, i smije se. Neki blaženi smireni osmijeh. Podsjetilo me na vremena kad je bio mala beba pa se onako mirno smijao u snu. Nisam rekla ni riječi. Počela je glazba, neka tiha prima violina u pozadini.Shvatila sam što se događa, ostavila perle da lete po pločniku, i pokušavala se ukrcati u bus. Ali nikako nisam uspijevala. Mrzila sam sebe jer sam skrenula pozornost na perle, a ne na put kojim trebam pratit brata. Vrata autobusa su se naglo zatvorila, i mene ostavila na krivoj strani. Gledala sam kako autobus odlazi i probudila se u suzama.
bglavac
irida
edin.kecanovic
