PROČITANO

551

PUTA

OD 14.01.2018.

BIH

Draga Irida 27 mi je godina, zaposlena, u vezi, živim sa roditeljima, trenutno mi roditelji renoviraju kuću. San od noćas me podsjetio na zadnji razgovor kod terapeuta kod kojeg povremeno odem. Odrasla sam kod bake na selu i kroz maglu se sjećam posjeta svojih roditelja, veselila sam im se jer ih volim roditelji su mi, ali su mi zagrljaji s njima uvijek izazivali čudne osjećaje pogotovo s ocem, bili su mi stranci, iz djetinjstva se sjećam uvijek njihovih dolazaka ali nikada ni jedan odlazak. Imala sam strah od napuštanja bliskih osoba. Sinoć sam sa dečkom razgovarala dosta o BIH ali u pozitivnom kontekstu jer mi se sviđa koliko su se pojedini gradovi oporavili od rata i kako će se prije izvući iz krize zbog načina razmišljanja nego mi Hrvati.

San je u više dijelova. Prvi dio nalazim se sa roditeljima u našoj kući ali to je neka mala prostorija u kojoj je jedna prostorijica tj. spavaća soba roditelja sa krevetom odvojena staklenim zidom nešto se u kući renovira. Taj zid je napravljen kao da je netko slagao staklene ploče jednu do druge, postoje još neke sitne rupe koje treba popuniti. Mene netko pita zašto imam takav odnos sa svojim ocem, zašto nema fizičkih kontakata među nama niti razgovora. Ja razmišljam o tome i znam da je to tako jer sam odrasla na selu kod bake i roditelji su me posjećivali vikendom ali su oni zbog svojih odlazaka i dolazaka uvijek na neki način meni bili stranci. zatim razmišljam zašto je uvijek zagrljaj sa ocem u djetinjstvu u meni izazivao čudan osjećaj, koliko ja znam nisam seksualno od nikoga, čemu onda takav osjećaj nelagode? Nakon tog razmišljanja gledam svoju majku i znam da ona zna da je moj odnos sa ocem uvijek tako hladan, kao da joj je neugodno radi toga. Zatim čujem kako se govori da sam na neki način u zadnje vrijeme popravila komunikaciju sa ocem, da smo napravili pomak da barem povremeno popričamo jer sam sada kupila auto (zaista jesam prije pola godine) pa imamo temu za razgovor, ne vlada više tišina kao prije. Nakon toga odlazim sa prijateljicom ali odjednom osjetim potrebu za obavljenjem velike nužde i vratim se u kuću da je obavim. Sjedim na wc školjci ona je u onoj prostoriji čekam da obavim nuždu ali me uvijek nešto zasmeta, netko prekida, a ja je želim obaviti. Dolaze ljudi, moji susjedi (rodom iz Bosne,a žive ovdje, a neki u inozemstvu). Svi hvale i pričaju o svojoj domovini BIH, mene ljute ti razgovori i takav način razmišljanja. Ako te rat otjerao iz domovine, a ti tuguješ godinama za njom i ne voliš zemlju u kojoj živiš nego patiš i uzdižeš, onda bi se trebao i vratiti gdje te srce vuče. Smeta mi ta dvoličnost, ne želiš se odreći komfora i luksuza koji ti pruža zemlja u kojoj živiš i ti pljuješ po njoj, a s druge strane imaš domovinu koju dižeš do neba ali se nikada ne bi vratio u nju, nešto tu ne štima u toj priči. Sjedim i dalje na školjci, pričam s njima i mislim dali da im to kažem u lice ili ne, ako kažem znam da će izazvati burnu raspravu jer ću ih pogoditi u živac tj. njihov ego i taština neće to podnijeti zbog ograničenog razmišljanja. Zanimljivo je u snu da je moja podsvijest izgovorila i postavila ista pitanja i iste odgovore i razmišljanja kao i moja svijest, kao da ja sada budna razmišljam i s nekim razgovaram.

BRZI CHAT