Draga Irido,

molim te možeš li mi protumačiti ovaj san?

Svi koji me poznaju, znaju priču o Šuški, mojoj curici koja je živjela s nama 14 godina i otišla je u Nebo 26.11.2015. Bio je to nenadoknadiv gubitak.

Jutros sam sanjala ovaj san:

Vidjela sam sebe kako tražim moju Šušku. Bili smo u nekoj kući ispred koje je bila livada sa lijepom zelenom travom, a livada se nekim usponom dizala prema cesti. Kuća je bila u podnožju te livade i tu je Šuška slobodno hodala. Nešto slično kao na ovoj slici, označila sam gdje je kuća, put, livada koja se spušta, šumarak i šator gdje su bili ljudi koji se dalje spominju u snu.

Kad sam izašla van iz te kuće, Šuške nije bilo. Bilo mi je grozno i počela sam je tražiti.

Otišla sam na kraj livade gdje je bio neki šumarak i tu sam vidjela neki četvrtasti šator i u njemu 2 starija čovjeka: jedan je bio mršaviji, a jedan tamnoput i debel. S njima u šatoru su bila 2 svezana velika rotvajlera koji su ležali i moja Šuška koju su zavezali i ona je nešto jela. Jedan smeđi stafford je bio slobodan i zaletio se prema meni, dok sam prilazila šatoru. Viknula sam tim ljudima, da dolazim u miru i da tražim svog psa kojeg vidim kod njih.

Onaj debeli čovjek me pitao: „To je vaš pas? Zašto ga niste bolje čuvali?“

Ja sam odgovorila: „Da, to je Šuška, ona je moja i bila je slobodna, šetala je ispred kuće i nikada nigdje nije odlutala, ali danas je nisam našla i vidim je kod vas.“

Šuška je izgledala jako mršavo (kao na ovoj slici kad sam je pronašla)

i taj debeli tamnoputi čovjek je odvezao Šušku i predao mi je. Kad sam je pogledala, vidjela sam da ima nove zube s njene lijeve strane vilice pa sam pitala tog tamnoputog debelog čovjeka otkud joj novi zubi, a on mi je rekao: „Ugradili smo joj nove zube da može bolje jesti.“

Ja sam je uzela za povodac i krenule smo i više nisam bila na toj livadi, već na nekoj tramvajskoj ili željezničkoj stanici – na nekom peronu.

Odjednom sam u sebi osjetila preveliku tugu, podignula sam je, zagrlila je i rekla joj plačući: „Više nikad nećeš biti bez mene, zauvijek ćeš ostati sa mnom. Idemo mi kući Davoru, mami i Maši.“

Tad sam začula muški glas (nisam vidjela čovjeka) koji me pitao: „Kako ćete svi biti u tako malom stanu?“

Ja sam odgovorila: „Bit ćemo svi tamo, jer je to naš dom.“

Dok smo išle i dok sam je nosila grleći je plakala sam, vidjela sam nekog čovjeka obučenog od glave do pete u neku zlatnožutu odjeću: i kapa i maska na licu i jakna i hlače i tenisice - sve bilo zlatnožute boje. Nešto je govorio nekom drugom čovjeku i odjednom su se u zidu na tom peronu otvorila neka vrata koja do tada nisam vidjela i mi smo krenule prema tim vratima. Ja sam još uvijek čvrsto grlila Šušku i plakala govoreći joj da je nikada neću izgubiti ni ostaviti. U snu sam osjećala te suze koje su mi izlazile iz očiju i slijevale se niz lice i tad sam se probudila.

Hvala ti na tumačenju i želim ti ugodno poslijepodne,

Teško mi je ovo tumačiti...sve zvuči kao žal za prošlošću i tuga zbog toga...može imati veze sa prijateljstvima i izgubljenim prijateljima..., ali i sa nerođenom djecom, jer si u jednom trenutku ti šuški mama...

S druge strane neznanci su se za nju pobrinuli...možda i tebi trebaju neki novi ljudi...novi zubi mogu biti neke nove odluke, nove inspiracije, nove teme...

Zlatnožuti lik asocira na neko duhovno biće..., to može biti i zaokret u tvome pisanju...neka nova vrata, neki novi izlaz koji do sada nisi vidjela...neki novi prostor...možda duhovna poezija... makar jee meni sva poezija duhovna...