Anđeo Rafael govori o prirodi snova i stupnjevima vizije - kako postići najviši stupanj vizije?

8/133 [1] Sada je naš Rafael protegnuo/ispružio svoju ruku iznad kapetana i također iznad njegovih prijatelja i iznad Ivanovih učenika, i u istom trenutku je njihov unutarnji vid (= duhovno oko kojim se gleda u duhovni svijet) bio otvoren, i oni su odmah vidjeli veliki broj duhova koje su jako/itekako dobro poznavali. Ivanovim učenicima se također ukazao i Ivan, koji ih je podučavao o Meni, i prekorio ih zbog njihove nevjere.

[2] Ali kapetanu se pojavio/ukazao njegov otac, koji ga je nazvao izuzetno sretnim (zbog toga) što je već na materijalnoj Zemlji pronašao najvišu i vječnu sreću života za svoju dušu, te ga je vrlo snažno upozorio/savjetovao da tu sreću nikad ne bi trebao žrtvovati za vremenu/kratkotrajnu zemaljsku sreću. Kapetan mu je to vrlo svečano i obećao.

[3] Onda ih je Rafael ponovno probudio iz njihove ekstaze (= njihovog zanosa), čak sa potpunim sjećanjem na sve što su vidjeli i čuli.

[4] Kada su probuđeni ljudi bili ponovno u svojem prirodnom stanju, kapetan reče: ‘Ah, to je bilo puput čistog sna. Ali postojala je ipak velika razlika između sna i ove vizije, jer rijetko je da se u snu pojavljuju ljudi koji su već umrli, već ponajviše jedino ljudi koji i dalje žive na ovom svijetu, i jako često ljudi za koje ne znamo da li su i dalje tjelesno živi ili su možda već umrli. Okruženja u snovima su uglavnom fantastične prirode i u sebi nemaju postojanja/egzistencije, baš kao ni životinje i biljke (u tim snovima), i brzo mijenjaju oblik.

[5] Ali ovdje je bilo sasvim drugačije. Jer najprije ja nisam bio neprekidno, kao u snu, jedino u pasivnom stanju, već u jednom kao potpuno neovisnom aktivnom stanju, i drugo, sve što sam vidio je bilo jako postojano, i ljudi su također bili u potpunosti/cjelosti ljudi. Ono što su oni rekli je bilo dobro, istinito i ozbiljno, i dali/omogućili su mi da jasno razumijem da ne žive u snu-nalik neznanju u svezi svega što mislim, želim i činim na Zemlji.

[6] Istovremeno sam također vidio svoje drugove (u prirodnom svijetu), gostioničara i Ivanove učenike. Vidio sam također i njihovog učitelja i čuo ono što im je rekao.

[7] I također sam vidio gostioničareve pretke, unazad 10 generacija, i vidio sam među njima kraljevske osobe, koje su sa njime govorile tajnovitim jezikom kojeg nisam razumio.

[8] Okoliš/okruženje je nalikovalo zemaljskom. Prekrasne planine, polja, vrtovi, vinogradi a mogao se vidjeti (i) veliki broj kuća za stanovanje koje su izgledale jako lijepo i dobro očuvano, i izuzetno prostrano okruženje je bilo dobro osvjetljeno, iako nisam mogao pronaći ni jedno sjajeće (= ono koje daje svjetlo) nebesko tijelo na čistom plavom nebu. Ali najčudesnija stvar je bila da sam ja, kroz duhovni okoliš kojeg sam jasno vidio, mogao također vidjeti (i) puno od ovog materijalnog okoliša/okruženja, ali samo na nekoliko trenutaka. A ipak, duhovno okruženje je ostalo postojano. I sve ovo je sada za mene/meni dovoljan dokaz da ono što sam vidio nije bio samo lažni san, već stvarnost/zbilja.

[9] Sada je samo pitanje da li će također i drugi htjeti reći – ali vjerno i istinito – da li su vidjeli i čuli isto što sam ja vidio i čuo. Ako to učine isto tako vjerno i istinito poput mene (ili ‘kao što sam ja učinio’), onda potpuna istina stoji ispred nas više nego tisuću puta dokazana, naime (= a ta istina je) da nakon smrti tijela postoji siguran i postojan opstanak duše svakog ljudskog bića, bilo da je on poganin ili Židov (= da ljudska duša nastavlja živjeti i nakon smrti/odbacivanja materijalnog tijela).

8/134 [1] Neka sada i ostali otvoreno kažu da li su i oni također vidjeli i čuli isto. Ja to ne zamoljevam (= želim/tražim) bez razloga, jer ono što je meni važno je čista istina sa ciljem da bi dokazao kako ova vizija nije bila san već stvarnost/zbilja.

[2] Jer jednom sam sanjao kao u stvarnom životu jednog (ili ‘o jednom’) od moje najdraže braće, kako smo bili zajedno u Ateni i kako smo razgovarali o jednoj važnoj stvari. U to vrijeme sam još bio u Rimu a taj (moj) brat na otoku Rodosu gdje je trebao obaviti neki posao. Zapisao sam san koji sam imao, tako da ga ne bi zaboravio. Ali pola godine kasnije, taj moj brat i ja smo se našli u Ateni, na istom mjestu gdje smo se našli u mom snu, i tema našeg razgovora je bila – iako uz nešto drugačije riječi (= riječi su bile malo izmjenjene) – ista kao i ona o kojoj smo pričali u mom snu od prije pola godine.

[3] Nakon razgovora sam zapitao svog brata da nije i on prije pola godine također imao takav san kojeg sam ja imao te i te noći, prilikom čega sam pokazao svom bratu točne zabilješke koje sam ponio sa sobom u Atenu. On ih je jako pažljivo pročitao (= prošao kroz njih) i bio je jako iznenađen da se moj san, koji je na određeni način bio proročki, sada skoro literalno/doslovno obistinio u Ateni. Ali on me također uvjerio kako on (sam) nikad nije imao nikakav san o tome i da također nije imao ni najmanju ideju da ćemo se vidjeti i razgovarati u Ateni, iako je često razmišljao o temi o kojoj smo razgovarali, i prema tome me želio posjetiti u Rimu. On je također često imao/dobijao snažnu želju da me vidi, ali da ćemo se vidjeti i govoriti jedno sa drugim tako/toliko jako podudarno/koincidentno u Ateni, o tome, kako rekoh, on nije imao ni najmanju ideju a još manje sličan san.

[4] Stoga je ovaj san bio nešto što je za mene bilo istinito, ali zašto moj brat nije znao ništa o tome, pošto je stvar u stvari bila važnija (ili ‘događaj u stvari bio važniji’) njemu nego meni? Što je moj brat bio u mom snu? Ništa drugo do slika, koju si je fantazija moje duše kao živu plastificirala i sigurno mu u usta stavila od njega izgovorene riječi! Jedino ja sam bio pravi ja, sve drugo je bilo proizvod fantazije moje duše o kojoj ja međutim ne mogu reći da li je bila slobodna i neovisno aktivna ili se i dalje samo ponašala pasivno.

[5] I stoga, to je razlog zašto bi ja ovdje volio čuti također i od drugih – koji su baš kao i ja i dalje u materijalnom životu – najprije/prvo da li su me vidjeli kao što sam ja njih vidio, i drugo da li su također vidjeli i čuli sve druge stvari koje sam vidio i čuo. Dakle, neka sada govore istinito i slobodno, jer ovdje je riječ o najvažnijoj životnoj istini (ili ‘ovo se tiče najvažnije životne istine’ = ‘ovo se odnosi na najvažniju životnu istinu’) za svako ljudsko biće. To je uistinu ‘sve ili ništa’ (aut ceasar, aut nihil = doslovno značenje: ‘car ili ništa’). Jer ako su takve pojave/prikaze jedino poput snova sa kojima (ili ‘uz pomoć kojih’) ni jedna mudra osoba ne može dokazati stvarni i vječni nastavak života duše nakon njezine tjelesne smrti, onda je sva(ka) etika bez stvarne vrijednosti, a zakoni i njihovi zahtjevi i obećanja imaju samo malu ali istovremeno iluzornu vrijednost za vremeni i civilni život, ali što se tiče duhovnog, ono pripada starim Augijevim štalama.

[6] Ali ako je takva pojava/prikaza stvarnost/zbilja, koju su dokazali različiti stvarni prijatelji istine (ili ‘dokazana od strane različitih stvarnih prijatelja istine), jedino će onda utješna/ohrabrujuća etika biti osvjetljena sa posve drugačijim svjetlom (ili ‘utješna/ohrabrujuća etika će se jedino tada pojaviti na posve drugačijem svjetlu’), posebno u svom duhovnom aspektu koji uvijek snažno istupa naprijed. Ja sam veliki prijatelj istine i ovo sam vam predstavio/opisao u svoj ozbiljnosti. Prema tome, (iz)recite sada također potpunu, pravu istinu.

[7] Nakon toga su svi ispričali jako otvoreno što su vidjeli i čuli, i zakleli su se kako je njihova priča bila prava istina.

[8] Kada je kapetan čuo ove priče i kada je na taj način bio u potpunosti uvjeren da je ono što su oni vidjeli sadržavalo potpunu stvarnost (= da je u potpunosti stvarno), on reče Rafaelu: ‘Gledaj, mladi dive, to je za mene sada više vrijedno nego 1 000 mudrih govora, lekcija/predavanja i prekrasnih djela naj-izvanrednijih/izuzetnijih i posebnih ljudi koji jedino zapanjuju svoje bližnje sa riječima i djelima dok oni sami žive među njima, ali koji će kao umrli ljudi zauvijek nestati i utihnuti. Onima koji su ostali (u zemaljskom životu) ne preostaje ništa drugo do slijepog, nasumičnog vjerovanja bez ikakvog uvjerenja, da bi na kraju ipak moglo biti onako kako su ljude naučavali davno preminuli mudraci!

[9] Ali sada, Ja ne samo da vjerujem u vječni nastavak života dušâ ljudi nakon smrti tijela, već sam čak uistinu potpuno uvjeren – i mogu prema tome također obznaniti mnoštvu drugih ljudi – da je staro vjerovanje u jedinog istinskog Boga i u vječni nastavak života duše nakon smrti tijela istina koja je potpuno jasna, dokazana različitim neosporivim iskustvima, i da svaka osoba sebe može uvjeriti u to ako će živjeti vjerno u skladu sa riječju i otkrivenom/objavljenom voljom jedinog, vječnog istinitog Boga.

[10] Oh, ali jedino sada, također svaka riječ koju sam čuo iz najvjernijih svetih usta Učitelja nad učiteljima ima za mene svoju istinsku i stvarnu vrijednost, i ja ću se potruditi ne samo da pomoću/putem djela sâm ostvarim njegovo učenje, već da na taj put izvedem i postavim na tisuće njih !

[11] Bilo bi naravno također dobro ako bi ja osobno u slučaju potrebe imao snagu i moć – na način kako smo mi sada iskusili – uvjeriti također i druge ljude da govorim potpunu istinu. Ali za sada to nije nužno, pošto će svako ljudsko biće, koje će me na neki način bolje poznavati, znati itekako dobro da ono što ja kažem mora biti dobro utemeljena istina, pošto se ja nikad nisam htio zadovoljiti jedino sa riječima (ili ‘pošto mene samo riječi nikad nisu mogle zadovoljiti’).

[12] Prema tome, to bi bilo potpuno dobro, i pošto sam ja sad ovdje već ispričao svoj san, bilo bi mi izuzetno drago primiti od tebe, mladi, mudri dive, malo objašnjenje o prekrasnim stvarima koje su se tamo dogodile. Jer ne može biti sumnje da taj san zasigurno sadržava puno toga duhovnog. Ali kakav je sad odnos sa materijalnim koje se zbilo tek nakon pola godine? Kakva je bila vrsta Atene koju sam vidio u snu, i što je bio taj brat, i odakle je on nabavio riječi koje mi je govorio, dok je bio objekt/predmet izvan sebe? Jer to nije mogla biti duša moga brata koja je postala na ovaj ili onaj način slobodna, pošto on o tome nije znao apsolutno ništa.’

8/135 [1] Sada Rafael reče: ‘Postoji zaista jako velika razlika između sna kojeg si ti imao i onog što si sada vidio, ali ipak je (ili ‘i pored toga je’) tvoj san također bio duhovne prirode, baš kao i svaki drugi san u većoj ili manjoj mjeri. Ali to nije potpuno čista/jasna duhovna vizija, jer u takvom snu duša nije u tako potpunoj uniji/jedinstvu/sjedinjenju sa duhom koji je u njoj kao što je to sada bio slučaj sa ovim pojavljivanjem (= misli se na pojavljivanje duhova u vremenu kada su kapetanove duhovne oči bile otvorene).

[2] Gledaj, u duši su 3 jako dobro razlikujuća stupnja vizije/viđenja i posmatranja. Prvi je, čak i u snu prirodnih ljudi kod kojih unutarnji duh pasivno miruje poput duha biljke u klici sjemenke, samo čisto prirodni.

[3] Duša u sebi (ili 'unutar sebe') nosi, kao svijet u malom, sve što Zemlja sadrži i uključuje u i iznad na velikoj skali.

[4] Kada za vrijeme sna čulni organi tijela odmaraju kao da su mrtvi i neaktivni, onda će duša koja ne spava ili ne umire (ili ‘koja ne može zaspati ili umrijeti’), pregledavati/promatrati/ispitivati jednu ili drugu stvar iz materijalnih slika u sebi, oživjet će ih na trenutak i radovat će se ako naiđe na nešto što je lijepo i ugodno. Međutim, ako naiđe na nešto dosadno i ružno, onda se ona prestraši u snu i učinit će sve što je u njezinoj moći (= ulaže sve svoje napore) da se riješi neprijatne/uznemiravajuće pojave (= prikaze koja ju teško pritišće), potpuno se vraćajući (ili ‘tako što će se vratiti’) u meso svojeg tijela (= što mi percipiramo kao 'noćnom-morom-prouzrokovano-buđenje').

[5] Ono što duša promatra/vidi u snu u takvom prvom stupnju promatranja/vizije ima onda naravno ne objektivnu već jedino pasivnu subjektivnu stvarnost bez ikakve povezanosti, jer onda ona na materijalan način promatra (= u toj subjektivnoj ne-stvarnoj stvarnosti) jedino slike iz svog vlastitog svijeta te je prema tome dijelom aktivna a dijelom pasivna.

[6] Ali u snu kakvog si ti imao, duša je u stanju tranzita/prijenosa (= prijelaznom stanju) iz prvog stupnja vizije u drugi viši stupanj vizije. U tom/takvom slučaju je duša već više izolirana od svog čisto materijalnog dijela, na određeni način ostavlja svoje tijelo, uz pomoć svoje aure se u potpunosti spaja/sjedinjuje sa izvanjskim svijetom i promatra/razmatra te osjeća onda iz životnih uvjeta i materijalnih uvjeta na Zemlji, koji djeluju na nju, stvari koje su jako udaljene i koje sadržavaju veći stupanj istine.

[7] Ali kako je ovo već viši stupanj duševne vizije, vrlo često se događa da duša, kada se probudi i vrati u tijelo, nema nikakvo znanje/sijećanje (ili ‘ne zna ništa’) o onome što je vidjela i čula u tom višem stupnju vizije, pošto to mozak na određeni način ne može zabilježiti da bi omogućo duši kada je tjelesno budna da vidi ono što je vidjela i učinila u svojim slobodnijim životnim uvjetima.

[8] Ali neki ljudi, kao i ti također, imaju mogućnost zabilježiti u prirodnom mozgu također i ono što su vidjeli i čuli u tom višem stupnju vizije, iz sna ili iz slobodnijeg stanja vizije i akcije duše. I ako se duša onda vrati u tijelo i probudi također tjelesno (= na tjelesnom/prirodnom nivou svjesnosti), ona može vidjeti u mozgu (= mentalnom ekranu/ogledalu uma) sve što je vidjela, učinila ili čula u svojem slobodnijem i višem stupnju vizije.

[9] I stoga, iako je i tvoj brat također imao (potpuno) istu viziju koju si i ti imao za vrijeme te iste noći, ipak njegova duša nije imala mogućnost zabilježiti u prirodnom mozgu ono što je vidio i čuo u svom višem stupnju vizije, i zato on to nije mogao zapamtiti, čak ni djelomično. Prema tome, ti uistinu jesi u potpunosti vidio i pričao sa dušom svog brata.

[10] Ali to što su tvoja kao i duša tvoga brata u snu učinile već prije pola godine, rezultat je vrlo velike osjetljivosti slobodne duše, koja si iz svojih temeljnih potreba i njihovih posljedičnih stanja, djelâ i stvari, u svome slobodnom stanju već predočava ono što se u zemaljskom vremenu događa mnogo kasnije. Svaka duša međutim ima već i u budnom tjelesnom stanju sposobnost/kapacitet praviti buduće planove za sebe i može ih zamisliti kao već ostvarena djela, ali kako duša u svom tijelu očigledno ne može vidjeti ni osjetiti dovoljno čisto i izvjesno sve uvjete i okolnosti koje su nužne za izvršenje zamišljenog plana, mnogo stvari je ipak promijenjeno u planovima koji su bili unaprijed zamišljeni, (stvari) koje se tiču (= u svezi) forme i efektivnosti/efikasnosti/djelotvornosti, a također i u svezi vremena u kojem je duša već vizualizirala namjeravani plan u svoj njegovoj potpunosti.

[11] Ali ako bi duša, također i u tjelesno budnom stanju, mogla sve nadgledati/nadzirati tako jasno kao što to čini u svom slobodnom stanju vizije i osjećaja, onda ništa od jednom začetog/zamišljenog plana ne bi bilo promijenjeno, i on bi također bio izveden/sproveden potpuno vjerno/točno kao završeno djelo unutar određenog/navedenog vremena, jer duša koja može neometano gledati i osjećati, može jako brzo percipirati sve uvjete/moguće situacije, okolnosti i moguće smetnje (= ono što bi taj plan, tj. ostvarenje tog plana ometalo/moglo omesti), te istovremeno poznaje najbolja i nepogrešiva sredstva uz pomoć kojih se te smetnje/prepreke mogu otkloniti na najsigurniji način. I stoga, ono što je namjeravala učiniti se također mora i dogoditi u predviđenom vremenu.

[12] I gledaj, u ovom se sastoji mogućnost/sposobnost slobodnije i čišće duše da vidi unaprijed, ne samo u svezi onog što se nje osobno tiče, već također i u svezi onog što će se dogoditi (happen), pojaviti (came up) i zbiti (take place) izvan nje u svijetu. Takva duša, koja je čista, pročišćena i koja je u stanju jasno vidjeti i osjećati, može zaista vizualizirati neprikriveno i potpuno plastično (ili 'ne ostvaren, već ovdje potpun/o'), odnos između svih okolnosti, uvjeta i uzroka (zajedno) sa njihovim sigurnim efektima/posljedicama koji su već odavno prisutni u svezi nadolazećih događaja, što ne može biti slučaj sa neslobodnom i još uvijek jako materijalnom dušom. Tako sam ti sad objasnio na vrlo prirodan način u kojem je stanju (uvjet, kondicija) bila tvoja duša i duša tvog brata u tvom snu, i kako, i zašto.

[13] Ali takvo jedno stanje još nije potpuni drugi stupanj vidovitosti duše, jer se duh u njoj još ne nalazi u višem društvu/ustrojstvu/okruženju, već jedino poput duha biljke u sjemenci, nakon što je zrno provelo par dana u plodnoj zemlji, započinje rasturati/razvaljivati svoj omotač i započinje svoju aktivnost.

8/136 [1] Potpuni drugi i lako prepoznatljivo viši stupanj vidovitosti i osjetljivosti duše, kako u tjelesnom životu duše tako i u snu, nastupa onda kada je duh u duši postao aktivan poput biljnog duha u zrnu sjemenke, koji je iz tipične duše koja miruje/počiva u mesu/tijelu zrna, započeo stvarati i tjerati korijenje u zemlju i listiće klice iznad tla/zemlje. Tu se duša počinje razvijati u istinsku/pravu/tipičnu formu, jednim dijelom prodirući/zadirući u sebe, poput rastuće biljke koja svojim korijenjem prodire u zemlju/tlo i iz (= uz pomoć) Božje snage iz zemlje počinje crpiti odgovarajuću (joj) hranu, dok se međutim drugim dijelom sama biljka, hranjena dakle iznutra, s obzirom na tipični i stvarni oblik bića te duše, putem unutarnje ishrane iz čiste, istinske i žive Božje snage, izdiže u sferu svjetla razvijajući se i rastući ka krajnjoj savršenosti.

[2] Ali sve ovo se događa putem stalno povećavajuće aktivnosti duha u duši, koji će se ovime sve više i više ujediniti sa dušom. U ovom stanju duše, njezina vidovitost i osjetljivost nisu više samo puko naslućivanje, već svijetlo i jasno osvješćivanje/obuhvaćanje/shvaćanje svih životnih prilika/odnosa, kao i toga kako se isti odnose prema vlastitom životu.

[3] Čovjek na ovom drugom i višem stupnju vizije spoznaje sebe i Boga, i može promatrati i rasuditi/ocjeniti kako su duhovi odnosno duše kako preminulih, tako i ljudi koji još žive u mesu, zaista uređene (uređene/kakve jesu). Snoviđenja takvog jednog čovjeka onda neće ni biti materijalna i nestvarna, već duhovna, čista, istinska/istinita i time stvarna, i tu više neće biti nekakve bitne razlike između viđenja u budnom stanju i stanju sna spavajućeg čovjeka.

[4] I gledaj, Ja sam te upravo sada uveo u takvo stanje silom koja počiva u meni, i tvoja duša je onda mogla neometano vidjeti a također i razgovarati sa dušama onih ljudi koji su davno umrli na Zemlji. Ali na drugom stupnju vizije ti jedino možeš vidjeti i razgovarati sa takvim duhovima koji su na istom nivou kao i ti, osim Ivana koji se poradi svojih učenika premjestio iz viših nebesa svojom vlastitom silom u upravo opisanu drugu sferu viđenja i osjećanja. Drugačije ne bi bili u stanju vidjeti i govoriti sa njime koji je jako potpun/kompletiran duh.

[5] A činjenica da je ono što si vidio ostalo u potpunosti i jasno u tvojoj memoriji, to sam ja također ostvario/postigao uz Gospodinovu dozvolu, budući da je ono što si vidio i čuo bilo direktno zabilježeno u tvom tjelesnom mozgu a također i u tvom srcu i bubrezima. Bez toga bi ti od sveg onog što si čuo i vidio zadržao/donio nazad u zemaljski budni život toliko malo koliko je duša tvog brata – kojeg si, prema izvješću tvog sna sreo u Ateni – donijela išta u zemaljski budni život od onog što je raspravljao sa tobom u njegovom snu u Ateni.

[6] Postoje određeni pobožni ljudi koji, zbog snaženja svoje duše, gotovo svakodnevno za vrijeme njihova tjelesna sna žive i djeluju u duhovnom svijetu. Ali kada se ponovno probude u tijelu (= tjelesno probude) oni o tome ne znaju ništa. Oni jedino percipiraju određeni ohrabrujući/utješni, snažeći osjećaj u sebi i mnogi ljudi imaju utisak kako su čuli ili vidjeli ugodne stvari.

[7] Jedino oni ljudi koji su poput proroka već u tranziciji/prijelazu u treći i prema tome najviši i najjasniji nivo vizije/viđenja i osjećanja - pošto je njihov duh sebe već više sjedinio/ujedinio sa dušom - također donose u tjelesno budno stanje ono što su čuli i vidjeli u već višem duhovnom svijetu, i to također mogu prenijeti/ispričati svojim bližnjima. Većina od manjih proroka je bilo u takvom stanju.

[8] Ali poromatraj recimo npr. vlat žita, kako se razvija sve dok mu se na najvišoj točki rasta ne počne pojavljivati i razvijati klas sa plodom! Vidi, isto to se događa kod čovjeka kad duša počne potpuno prelaziti u svoj duh.

[9] Djelovanjem na drugom stupnju vidovitosti samo je duh počeo obrađivati još napola materijalnu dušu šireći se u njoj sve više, i to sve dotle dok sva duša njime ne bude ispunjena i duhovno oživljena.

[10] U trećoj fazi/etapi, duša, u potpunosti oživljena (= u smislu, ‘kao kada se zapali vatra’) ljubavlju duha, započinje prelaziti u duh, i mijenjati svu svoju supstancu koja je i dalje povezana sa materijom u čistu duhovnu suštinu, i onda će se istinski klas formirati za slobodan vječni život.

[11] U ovom stanju je čovjek potpuno uzdignut do svjetla (ili ‘u svjetlo’), koje ga započinje hraniti, i što više od njega prima hrane, to će on, kao sve više produhovljena duša, sve manje hrane uzimati iz solidno materijalne sfere duše. Klas života cvjeta, sjedinjujući na taj način sebe sa duhom ljubavi, a to iznova stvara zrno života, koje je na početku hranjeno sa nebeskim mlijekom, ali već nakon kraćeg vremena sa sve čistijom, vječno čvrstom i nepromjenjivom istinom.

[12] I vidi! Tada životno zrno/žito (zrno života) postaje zrelo, i život duše, koji u drugom stupnju vidovitosti na izvjestan način s duhom ujedinjen gradi/sačinjava vlat žita, nalazeći se u sada potpuno zrelom životnom zrnu/žitu, zbog čega (pak) ranije tako živo građena vlat sada vene, potpuno umire i odvaja se od životnog zrna nemajući sa zrnom/žitom više nikakva zajedništva!

[13] Gledaj, to je onda treći i najsavršeniji/najviši stupanj vizije/viđenja i života duše. U tom stanju duša vidi i čuje sve što u čitavom stvaranju ima ikakav oblik postojanja. Ona vidi otvoreno nebo i može imati najprosvjetljeniji i najživlji kontakt sa cijelim duhovnim svijetom. Što takva duša vidi, čuje i osjeti, više nikad ne može biti otklonjeno/izbrisano iz njezine izuzetno jasne/čiste memorije, je njezina izuzetno čista sfera vizije i osjećanja je sve-obuhvaćajuća, sve-prožimajuća/prodiruća i traje vječno.

[14] Veliki proroci su bili u tom/takvom stanju, a u tom/takvom stanju su također i svi kompletirani duhovi u Raju (ili ‘na nebesima’), i ja osobno sam u takvom stanju, jer inače vam to ne bi mogao opisati, pošto nitko ne može nekome dati nešto što sam nema, što ćete sigurno razumijeti.

8/137 [1] Ali kako čovjek još (za života) u ovom svijetu ulazi/dolazi u (ili ‘postiže’) takvo stanje života?

[2] Čovjek bi u određenom trenutku (svog života) sa radosnim, zahvalnim i voljnim srcem i umom trebao prihvatiti Riječ Božju, u kojoj On vjerno otkriva čovjeku Svoju volju. Time (ili ‘na taj način’) čovjek već polaže istinsko sjeme života u plodnu zemlju.

[3] Ali nakon toga bi on trebao bez odlaganja (ili ‘ne gubeći vrijeme’) za-početi djelovati u skladu sa Božjom voljom. To djelovanje je onda životodajna (= u smislu ‘ona koja donosi život’) kiša kojom (= uz čiju pomoć) je Božanski duh pokrenut da pređe u dušu žita života. Sada se čovjek najprije mora pokajati putem istinske poniznosti, strpljenja, blagosti, istinske ljubavi prema bližnjem i stvarne milosti (prema onima koji su u nevolji). Ako čovjek prihvati ove zadatke sa svim svojim srcem i velikom gorljivošću, on će time također zaći u dubine svog vlastitog života i pušta duhovno hraneće korijenje života u plodnu zemlju Božanske moći, koja će željno usisati takvo korijenje sa ciljem da bi onda gurnula stabljiku života na Božansko svjetlo, da ju razvije i kompletira. U tom stanju, duša sve više i više prelazi/se pretvara u već sve življu ljubav prema Bogu, i to u istoj mjeri u kojoj njezin duh nastavlja prelaziti sve više i više aktivno u dušu.

[4] Kada se čovjekova stabljika života na ovaj način razvila u klas, i duša je potpuno u ljubavi prema Bogu, u Njegovom svjetlu života i toplini života, onda ona time sama počinje također prelaziti u svoj duh i u potpunosti se sjedinjuje sa njime. U ovom sretnom stanju, klas životnoga žita postaje potpuno vidljiv na vrhu stabljike i sada će se brzo razvijati na čistom Božanskom svjetlu. I onda cvat ukazuje potpuno sjedinjenje ljubavi i života sa svojim duhom i stoga također sa Bogom.

[5] Onda iz ovog sjedinjenja proizlazi istinski plod života čije je sazrijevanje na Božjem potpunom svjetlu života superiorno svakoj ovozemaljskoj stvari. Činjenicu da je čovjek u ovom slučaju u naj-jasnijoj viziji i najčišćoj svjesnosti o svemu u cijelom duhovnom svijetu baš kao i u cijelom materijalnom svijetu, neće zasigurno negirati/dvojbiti nitko tko sada razmišlja sa određenom pažnjom o ovome što sam rastumačio uspoređujući to sa razvojnim slijedom/sukcesijom jedne biljke.

Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 8/133-137:1-5’ J. Lorber