Grobljem je vladao mir. Sunčeve zrake i pokoji oblačak, danu su dodavali notu akvarela. U krošnji drveća, malene ptice nudile su, tek rijetkim prolaznicima, svoju cvrkutavu poeziju.

Mramorni kipovi anđela, bili su tihi svjedoci jedne nezemaljske koprene, koju je Liriana osjećala  još od djetinjstva.Često je prisustvovala sprovodima, a posjet posljednjem počivalištu nije joj stvarao nikakvu nelagodu, dapače, kao maleno dijete voljela je čitati natpise, i gledajući svakojake kipiće, imala je osjećaj kako ju promatraju nevidljivi kameni čuvari.

Ovaj put, krenula je prema počivalištu drage joj prijateljice,čijem je ispraćaju prisustvovala, međutim,  polaganju urne prisustvovala je  samo uža obitelj, te joj je točno mjesto ukopa ostalo nepoznato. Znala je jedino, kako je traženo mjesto blizu „Križa“, što je trenutno bio širok pojam, jer  - desno od glavne staze -  nudilo je stotinjak manjih stazica.Tako je Liriana odlučila krenuti od samoga početka. Nakon nekih pola sata potrage, počela je gubiti strpljenje, a nakon sat i pol neuspješnog traženja, osjetila je kako u njoj lagano kipti bijes.Bila je ljuta na sebe, na one koji su joj dali nepotpune upute, na staze koje nisu bile „njezine“staze, na anđele i na …ah, reći ću, na Boga.

 

Pravo mjesto i pravi trenutak da otpusti dio ljutnje.

 

I kada je već donijela odluku da prekida potragu, osjetila je duboko u sebi potrebu da zazove Anđela čuvara.Na granici suze, tuge i bijesa, zatražila je pomoć.Bilo kakvu pomoć.Da ju je netko promatrao sa strane, pomislio bi kako još jedna luda, razgovara sama sa sobom.I ne bi puno pogriješio, jer kad se duša obraća svojoj nutrini, razgovara sama sa sobom, sa Nebom, svim anđelima i s Bogom. Na sav glas, ili u tišini,svejedno.

 

A tko traži, naći će…tko pita, uvijek dobije odgovor. Naravno, ako ga je spreman čuti.

 

Liriana je osjetila dodir na  ramenu.Okrenula se - nigdje nikoga u blizini. Za par sekundi,opetovani dodir, ovaj puta po leđima..

 

–        Ma, je li to vjetar?  - zapitala se, i istoga trenutka uvidjela da je zrak nepokretan, niti dašak da bi trepnuo.

 

Već slijedećeg trenutka, osjetila je jaku energiju, kako obuhvaća cijelo njezino biće, ispunjava ju iznutra i grli  izvana. Noge su se pokrenule, a  tijelo kao da je bez imalo vlastite volje, već  pod vlašću nečeg, znatno moćnijega, krenulo samo od sebe putem  „tražene“ staze.

Par metara ravno, nekoliko metara desno, korak dva lijevo, i istoga trenutke kada je ta prisutna energija zastala,Liriana je shvatila kako se našla na traženome odredištu.

 

Posljednje počivalište. Tijela.

 

-         A duša,čuje li me ovoga trenutka? Kada pričam s njezinom dušom, uvijek čujem kako mi odgovara, tiho, ali čujem - pomisli Liriana.

 

Kada je Liriana uspjela utišati svoje emocije i misli, postala je svjesna kako ju netko promatra. Međutim, u blizini nije bilo ljudskog bića.I ptice su utihnule.

 

Nešto se događalo,ali što.

 

- Da li je ona silna energija još uvijek bila prisutna u njezinoj blizini? Možda  nosi još kakvu poruku? Kad bi joj barem sada pomogla njezina anđelica !

 

Čim je to pomislila, primijetila je veliki mramorni kip anđela čuvara. Raširenih krila, obavijen zelenilom bršljana, koji ga je grlio zemaljskim zagrljajem, ne puštajući ga da uzleti, kroz Lirianu proleti jedna jedina riječ: Otpusti!

 

Da, shvatila je, tugom vežemo dušu preminule osobe, kao nevidljivim lancima. I upravo tada, stavila je na kušnju svoju vjeru, sva svoja uvjerenja. Danima je sanjala kako joj se duša prijateljice obraća, uvijek je bila okružena tirkiznim zelenilom, nasmiješena, i sva u svjetlosti, ali… vezana bršljanovm nitima.

 

Liriana nije bila spremna prihvatiti poruku koju su donosili snovi.

 

Upravo ona, Liriana,svojom tugom  bila je kao bršljanova povijuša oko anđeoskih krila.

 

Ovoga trenutka, osvijestila je vezanost za sve one za koje je mislila kako su prerano napustili njezin ovozemaljski svijet.

 

Kroz molitvu, uz zahvalu i darovanu svjetlost, izrekla je samo jednu riječ.

 

- Optuštam!

 

Kameni čuvar još je na svome mjestu, ali netko iz obitelji, ili  iz službe  koja uređuje posljednje počivalište tijela, oslobodio je krila iz bršljanovog zagrljaja. Zanimljivo, ono što usputnim prolaznicima ostaje nevidljivo, tragatelj u tome pronalazi poruku, ispisanu svjetlosnim slovima.

 

I da, ona energija koja je Lirianu pomaknula s mjesta, i vratila „njezinoj“ stazi, još uvijek je uz nju, oduvijek – zauvijek, ali to je tema jedne druge priče.

 

 

 

Nastavlja se…

 

 

http://safiris.blog.hr