Piše: Mijo Nikić

Reiki je alternativna metoda prirodnog iscjeljivanja pomoću tzv. bazične energije svemira. Prema zagovornicima i pristašama ove metode, svemir je nepregledno polje energije koja nas pokreće, a čiji nedostatak osjećamo kao razne životne probleme kao što su: umor, tuga, bol i razne vrste bolesti. Sama riječ reiki se sastoji od dva pojma iz istočnjačke filozofije i religije. To su: "rei" - označava univerzalnu energiju kozmosa, svojevrsni transcendentalni duh; i "ki" - označava energiju ili vitalnu silu koju, navodno, proizvodi čovjekova bit.

Prema zagovornicima reikija ljudski problemi bilo koje naravi: tjelesne bolesti, duševni poremećaji i problemi duhovne naravi uklanjaju se jednostavnom metodom usklađivanja sebe odnosno svoje vitalne energije s univerzalnom energijom kozmosa. To se događa polaganjem ruku na sebe ili na druge osobe kako bi zamišljena svemirska energija prolazila kroz osobu i tako je liječila.
Inicijacija i učenje davanja tretmana metodom reikija koji ima tri (a prema nekima i četiri) stupnja, uči se na posebnim tečajevima.

Što se može i treba prigovoriti ovoj metodi?
Iz kršćanske perspektive gledišta, izražavam svoj kritički osvrt koji je interdisciplinarne naravi: filozofski, psihološki i teološki.
Promatrajući s filozofske strane, može se reći da je "filozofija" reikija uvjerenje da se postojanje sastoji od iste osnovne tvari koja je neprestano u pokretu: rađa se, razvija, transformira i premješta. To je već davno tvrdio grčki filozof Heraklit čija se filozofija, kao i nauk reikija može svesti na dvije riječi: "sve teče", ili kako se pripisuje Heraklitu: "panta rei". To je jedno od brojnih filozofijskih mišljenja koja su se pojavila u povijesti ljudske civilizacije. Očito je da nije postalo temeljno niti opće prihvaćeno mišljenje. Ljudski duh koji traži istinu i smisao svega postojećeg otišao je dalje od puke konstatacije da sve teče i da se sve mijenja.
Drugi filozofski prigovor reikiju, bolje reći njegovim zastupnicima odnosi se na njihovu dogmatsku postavku o svemoćnoj, mističnoj energiji kozmosa kojoj se daju atributi božanskog bića, budući da usklađivanje osobe s tom energijom liječi čovjekove probleme bilo koje naravi. U pozadini ovakvog načina mišljenja je jedno panteističko uvjerenje koje drži da je sve bog, odnosno da se Bog i priroda ne razlikuju. Radi se o jednoj vrsti monizma - filozofskog pravca koji naučava da je sve jedno. Dakle Bog i čovjek, prema tom mišljenju, nisu dva različita entiteta, nego jedna te ista stvarnost. Ovu postavku negira jednostavno osobno iskustvo koje čovjek ima o sebi kao osobnom biću koje je različito od drugih bića. Postoji dakle u čovjeku i svijest o njegovoj jedincatosti i neponovoljivosti njegove osobne egzistencije. Prema tome, mišljenje reikista da je i sam čovjek - kao i drugi materijalni fenomeni - u konačnici samo neka neodređena energija koja se lako pretvara iz jednog oblika u drugi, filozofski je neprihvatljivo i ne odgovara osnovnom iskustvu čovjeka kao osobnog i jedincatog bića u povijesti.

Metodi reikija može se prigovoriti i s psihološke strane gledišta. Tvrditi kako smo već u djetinjstvu zaboravili da je energija svugdje oko nas i da je možemo uzimati koliko nam treba, a da umjesto toga, mi pokušavamo manipulirati drugima kako bismo "oteli" njihovu energiju - zvuči prilično mitološki."
Nadalje, zastupnici reikija tvrde kako se usklađivanjem s kozmičkom energijom osoba oslobađa svih poteškoća, fizičkih i psihičkih bolesti. Ovo je jedan nerealni, da ne kažem magijski način mišljenja i stvarno, iako pretpostavljam nesvjesno, ponižavanje službene medicine i psihoterapije koje su daleko realnije i zato ne obećavaju iluzije koje se ne mogu ostvariti. Nagomilane životne probleme i teže psihičke bolesti treba ozbiljno shvatiti te strpljivo i dugotrajno liječiti. Tu nema čudesnog magijskog štapića koji bi riješio poremećaje i probleme koji su se godinama skupljali u psihičkom i duhovnom životu osobe. Buditi lažnu nadu u čudesno ozdravljenje jednostavnim usklađivanjem sebe s kozmičkom energijom može još više potencirati poteškoće koje osoba ima.
Prema zastupnicima reikija gnjev je potpuno nepotrebna i neprikladna reaktivna emocija. Srdžba, prema reikiju, ima korijene u osjećaju krivnje jer smo se odijelili od univerzalne svijesti. Gledajući sa psihološkog a i s čisto ljudskog stajališta ne bi se moglo reći da je emocija gnjeva ili srdžbe potpuno nepotrebna emocija. Najnormalnije je da čovjek osjeti u sebi emociju gnjeva ili srdžbe kad doživi neku nepravdu, kad čuje ili vidi da netko čini neko zlo, kao npr. kad čuje da netko masakrira nevinu osobu. Ako tada ne osjeti u sebi srdžbu, neće osjetiti ni želju da promijeni tu situaciju, a to ne bi bilo normalno.

Glavni prigovor reikiju s teološke strane odnosi se na nauk reikista da je čovjek jedno sa Svemirom ili Bogom, da nema realne distinkcije između ova dva osobna bića. Reikisti tvrde da reiki nije religija, međutim, izdaje ih njihov govor o kozmičkoj energiji koja, po njihovu nauku ima božanska svojstva. Odakle dolazi ta energija, o tome reikisti ne govore, ali se iz svega može zaključiti kako se u pozadini ovoń nauka krije panteističko shvaćanje koje drži da nema stvarne razlike između Boga i prirode. Judeo-kršćanska tradicija vjeruju da je Bog Stvoritelj, a mi smo njegova stvorenja. Istina, mi smo njegova ljubljena djeca i pozvani smo da uđemo u božanski život, ali i tada ćemo ostati individualna osobnańbića.
Prema reikiju sveprisutna svemirska neosobna energija je bog. Ona je svemoćna i usklađenje s njom oslobađa čovjeka svih problema. Tu nema mjesta za osobnog Boga koji se u judeo-kršćanskoj tradiciji objavio kao osobni Bog koji s čovjekom stupa u dijalog i svojevrstan partnerski odnos. Reikisti za sebe tvrde da nisu religijski pokret, a prihvaćaju reinkarnaciju i druge elemente ezoterijske i hinduističko-budističke provenijenńije.
Prema zastupnicima reikija, potreban je "kvantni skok u svijesti čovječanstva da bi se poništio taj stari osjećaj odvojenosti" (od svemira ili Sveuma). Prema tom shvaćanju spasenje čovjeku dolazi od njega samoga, potrebno je samo napraviti kvantni skok u svojoj svijesti da se poništi stari osjećaj odvojenosti od Boga i da čovjek bude iscijeljen jer će tada kroz njega prostrujiti svemirska ili božanska energija. Kršćanski pogled na izlječenje i spasenje jest druge naravi. Božansku pomoć, iscjeljenje i spasenje ne dobiva čovjek novom spoznajom svoje naravi, nego prije svega svojom vjerom i ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Osjećaj odvojenosti od Boga kršćanin postiže priznanjem svoje krivnje, iskrenim kajanjem i prihvaćanjem Božje ljubavi u Kristu Isusu. Isus je utjelovljena ljubav Božja u ovom svijetu. Kršćanin po Kristu ulazi u zajedništvo s Bogom, a ne po "kvantnom skoku svoje svijesti", kako to misle reikisti.

U zaključku ovog razmišljanja o reikiju, treba također reći kako on u sebi ima dosta prihvatljivih elemenata, koje odrastao i zreli vjernik kršćanin može prepoznati i mudro uključiti u svoje životne stavove i poglede na svijet. A što se tiče temeljne poruke ili metode reikija, naime da se iscjeljenje postiže usklađivanjem sebe s neosobnom univerzalnom ili svemirskom energijom kojoj se pridaju božanski atributi, smatram da je daleko bolje i osobi korisnije nastojati uskladiti sebe sa živim osobnim Bogom, odnosno s planom koji Bog ima sa svakim čovjekom. To bi više odgovaralo čovjeku kao osobnom biću, a i u našoj kršćanskoj vjeri odnos između Boga i čovjeka uvijek je osobni odnos. Ljubav Božja koja nas je stvorila i koja nam se daruje u Kristu Isusu najjača je energija kozmosa. Uskladiti sebe s Bogom, moguće je ostvariti svojom vjerom i ljubavlju. Najveći stupanj takvog usklađivanja osobe s Bogom, prema kršćanskom vjerovanju događa se po Euharistiji ili svetoj pričesti.

Novokomponirane ili novootkrivene alternativne metode iscjeljivanja, među koje spada i reiki, predstavljaju se kao rješenje za sve čovjekove probleme i one ga žele osloboditi od svih vrsta patnje i briga. One to svojim metodama ne mogu učiniti. Nije mi poznato da je netko do sada napravio znanstveno istraživanje koje bi eksperimentalno potvrdilo učinkovitost ove metode. Pomoć koju neke osobe osjete ili dožive najvjerojatnije je rezultat sugestije i autosugestije, odnosno njihove jake vjere da će im pomoći, a u tom slučaju nije važna metoda, nego vjera same osobe koja želi ozdravljenje. Vjerovanje u neku kozmičku neosobnu silu, odnosno kozmički Sveum neosobne naravi, kojemu se pripisuju božanska svojstva, kako to čine reikisti za kršćansku vjeru i tradiciju je neprihvatljivo.

Međutim, treba reći kako je kršćanstvo, a to je i povijest potvrdila, vjera koja nudi globalnu viziju svijeta i čovjeka, koja ima široke horizonte, koja se ne boji "konkurencije" i koja je sposobna u svoj sustav vjerovanja primiti i integrirati svaku kulturu. Kršćanska poruka radosne vijesti upućena je svakom čovjeku, a to znači i svakoj kulturi.

Kad je u pitanju metoda iscjeljivanja pod imenom reiki, treba reći kako postoji izvanjsko podudaranje s katoličkim obredom, odnosno tradicijom polaganja ruku. U tom smislu vjernici kršćani katolici mogu bez poteškoća prakticirati metodu polaganja ruku, imajući pritom na pameti kršćanski sadržaj, odnosno otvorenost Duhu Svetome koji nas vjernike suobličuje ‚ Kristu raspetom i uskrslom. Poznato je, naime, da se u vrlo važnim kršćanskim obredima obavlja polaganje ruku, kao npr. kod svećeničkog ređenja. Isus je polagao ruke na neke osobe koje je čudesno liječio. Kad svećenik dijeli sakramenat bolesničkog pomazanja kojemu je cilj ozdravljenje osobe, on polaže ruku na bolesnika i svetim uljem pomaže čelo i ruke pacijenta. Međutim, bitna razlika je u tome što se kod reikija polaganjem ruku otvaraju kanali za usklađivanje s kozmičkom energijom, a kod kršćanskog obreda polaganja ruku daje se prilika Duhu Svetome da djeluje u osobi. Naravno, Duh Božji djeluje i na razne druge načine, ali ovaj je usvojen u službenoj liturgiji. Uz polaganje ruku od bitne je važnosti aktivirati što više svoju vjeru kojom se ulazi u čudesni Božji svijet u kojem je sve moguće. Prema tome, nije čovjek po svojoj naravi svemoćan, niti je to neka kozmička energija, nego vjera koja participira odnosno sudjeluje na Božjoj svemoćnoj sili ili energiji. "Sve j moguće onome koji vjeruje", kaže Isus u Evanđelju. Prema tome jedan kršćanin može i smije polagati ruke na se ili na druge i iščekivati čudesno iscjeliteljsko djelovanje koje će se dogoditi u mjeri u kojoj bude vjerovao. Međutim, ovdje treba napomenuti kako prvotni cilj kršćanskog života nije u tome da se osoba oslobodi od svih problema i bolesti, od svih svojih križeva, nego je primarni cilj postići što veću slobodu duše kako bi je Duh Sveti mogao prožeti svojom ljubavlju koja želi nesebično služiti drugima. "Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan", uči nas sv. Pavao apostol. Za takvu ljubav su potrebna čista srca, slobodna od grijeha i svake neuredne ovisnosti. Ljubav Božja je najjača kozmička sveprožimajuća energija koja liječi dušu i tijelo. Usklađivanje s tom božanskom energijom, prema kršćanskom vjerovanju, ne može nam posredovati ili dati majstor reikija. To je dar Božji onima koji iskreno traže Boga, koji su čista i ponizna srca. Na koncu bih želio istaknuti kako ovo moje razmišljanje o reikiju nije izrečeno zato da bi bilo protiv nekoga. Želio sam osvijetliti fenomen reikija s kršćanske točke gledišta vodeći se načelom jednog mudrog filozofa koji reče: "Drag mi je Platon, ali mi je još draža istina"

 Autor: Mijo Nikić

 Izvor: http://www.vmagdic.htnet.hr/krscanstvo.htm