U svoj toj energetskoj kaši, čovjek kao energetska nakupina, svakako je u stalnoj interakciji s okolinom i okolina s njime. Dakle, nikako nismo izolirani. Trebali bismo, stoga, težiti shvaćanju onoga što su zajednice primitivnijih bića poput mrava i pčela odavno shvatile; dobrobit jedinke bitna je za dobrobit zajednice u cjelini te su opći interesi jednako važni kao osobni. I takve zajednice imaju kolektivnu svijest kao što je imaju i ljudi, iako je toga malo tko svjestan.

Postoje teorije kako upravo iz svoje kolektivne svijesti mravi, jato riba, pčele i druge visoko organizirane životinje isčitavaju što trebaju raditi, što je čiji zadatak u zajednici. Od toga kako izgraditi mravinjak ili košnicu do grupne promjene smjera kretanja u djeliću sekunde. Ali malo se koja zajednica toliko međusobno uništava koliko to ponekad čine ljudi.

No, ipak je još dobrote u ljudiba, još je suosjećanja, milosrđa i plemenitosti pa i u najgorim primjercima ljudske vrste. Tome se trebamo veseliti i nadati, a svoje ponašanje usmjeriti na način da upravo te osobine izazovemo u drugoj osobi. Kako? Jednostavno! Ako priđemo osobi agresivno, zauzvrat ćemo dobiti ili agresiju (koja je usput rečeno, izraz straha) ili vrstu antipatije (ukoliko je osoba dovoljno samosvjesna da ne reagira agresijom ili povlačenjem). Te, nepoželjne emocije, istog će trena promijeniti kvalitetu energetskog polja druge osobe, što će se nama, koji smo u njezinoj neposrednoj blizini, odraziti na našem polju.

Čak i ako nismo u neposrednoj blizini, možda će osoba formirati dovoljno jaku mentalnu energiju da nam naškodi i na daljinu, što prepoznajemo kao iznenadni nemir, nervozu, nemogućnost koncentracije i bezrazložni strah u blažem ili jačem intenzitetu.

Međutim, ako osobi bilo koje vrste priđemo s poštovanjem i izrazom ravnopravnosti, u međuljudskom odnosu, daleko ćemo više postići.

Stvaranjem dobre vibracije, privlačiti ćemo istovjetne - dobre vibracije, što ne znači da trebamo dozvoliti nečiju preveliku manipulaciju.

Reiki pokušava iz svakog čovjeka izvući na površinu upravo osvješćivanje želje za općim dobrom.

Kako smo svi dio istog energetskog polja svemira, tako smo i djelić sveopće energije. Ta je energija konstantna, a osim što se manifestira u različitim oblicima, po svemu do sada istraženom i zabilježenom, u vidu neobjašnjivih događaja kao što su kontakti s umrlima, čini se da ne možemo poreći postojanje oblika energije - svijesti i nakon smrti fizičkog tijela.

Energija duše u tijelu i energija samog tijela ne nestaju, već je, teoretski gledano, valni paket zvan energija duše fizikalno vječan. Nakon oslobađanja iz tijela koje mu je izvor, ta vrsta izvora, duši nije potrebna za egzistiranje jer valnom paketu nakon odašiljanja izvor više nije više potreban. Valni paket će postojati u prostoru i vremenu neovisno da li je izvor uništen ili dalje postoji. No, nemojmo se zavaravati da je toliko jednostavno, jer su manifestacije duše nakon smrti tijela presložene za ono što smo jednostavno prozvali valnim paketom energije.

Skeptici će reći da različite manifestacije umrle duše nisu ništa drugo nego umišljotina i utjeha ožalošćenoga koji maštom nadograđuje tugu zbog smrti drage osobe. No, kako tada objasniti škripu, prasak, pad slike sa zida, pucanje čaše ili vaze upravo u trenutku odvajanja duše pod čime podrazumijevamo i tri do četiri dana od trenutka fizičke medicinske smrti. Odvajanje duše ne dešava se odjednom potpuno. Prije bi se moglo reći da se dešava u fazama.

Prva je faza odvajanje eteričnog dvojnika od tijela (svjetlo, tunel). Nakon toga duša još par dana boravi na vibraciji našeg zemaljskog nivoa, pokušavajući uspostaviti kontakt s nama, a što može biti popraćeno tzv. fizikalno neobjašnjivim fenomenima. Tek nakon tih par dana, duša prelazi u vuše vibracije. S tih vibracija kontakt sa živima više nije moguć na dotadašnji način. Da bi tada uspostavili kontakt s dušom umrlog, nikako ju ne smijemo prizivati na fizički nivo. Upravo se zato ne smije prizivati duhove!

Duši je strašno mukotrpno iz vibracije okruženja u kojem tada egzistira, priječi na fizičku, puno grublju, vibracijski sporiju razinu. A mogu nastati i posljedice: duša se zaglavi na ovom nivou i ne može natrag. To se može nazvati fenomenom poltergeista, tj. bučnih duhova.

Duša nakon smrti može zaglaviti i u slučaju, kad zbog straha ili iznenadnosti smrti, nije krenula prema svjetlu, već silom nastoji ostati na fizičkom nivou, vezana za poznate stvari i bliske ljude te okruženje u kojem je do tada živjela. To je loše jer ti, živi bliski ljudi ostaju s teškim energetskim bremenom tijekom ostatka svoga života. Nerijetko su upravo živi ljudi krivi što se ovo posljednje dogodi. Često se čuju ispovjedi ljudi koji su izgubli svoje bliske, a ne žele to nikako prihvatiti pa se ponašaju kao da su pokojni još s njima, a što može ići tako daleko da postavljaju i tanjur za umrlog, njegove stvari ostavljaju u istom rasporedu u kojem su bile u trenutku smrti i slično. Nažalost, time je duši učinjena "medvjeđa" usluga.

Duše trebamo pustiti, a ne otežavati im. Duše koje u duhovnoj evoluciji nisu daleko odmakle, strašno se boje smrti. Kad se ona dogodi, duša je izbezumljena, ne zna kuda će, prvog trena ne razumije svoju smrt i pokušava se ponašati kao da je fizički živa. Naše ponašanje dodatno joj otežava odvajanje i odlazak.

Duhovno evoluiranije duše propoznaju svoj pravi put i umiru s manje straha, a one savršeno svjesne se odvajaju u trenutku kad im je programiran.

Kako pomoći i jednima i drugima? Trebamo im slati ljubav, ohrabrenje, spokoj, oprost, pomoliti se za njihov siguran put prema Bogu. Raspremiti njihove stvari da se ne bi vezale za bliske stvari i prostore.

Šaljimo im ljubav, svjetlost, mir i oprost da mogu otići kamo trebaju, jer i mi ćemo jednog dana biti samo duše.

Gordana Crnjaković "Reiki"