Već neko vrijeme razmišljam da li da opišem ili ne ovo svoje nedavno iskustvo .Tekst je malo duži, ali i ovako  mi se čini prekratak ...

Prije mjesec i pol dana, dva dana prije mog rođendana, nazvala me setrična i rekla da je je teta(mamina sestra) u bolnici i da leži u komi.Obzirom da sam med. sestra a u intenzivnim jedinicama posjete su ograničene, odlučila sam je posjetiti u uniformi.Već sam ulazak u intenzivnu , gdje se vrzma hrpa ljudi, svatko svoje priča djeluje stresno.Ono što me uvijek zateče je hladan odnos zdravstvenih djelatnika.Stala sam pored kreveta a suze su krenule svom svojom silinom, tiho sam joj šaputala, pozvala anđele da joj olakšaju muke, ako je vrijeme neka ju dočekaju i prate na njenom putu, pričala sam joj o tome kako je cijela obitelj sada čeka sa druge strane i preko dodira poslala reiki.Pored kreveta su stajale tri med. sestre, kada su vidjele da plačem, samo su se udaljile i nastavile pričati o ispitima na faksu.Nevjerojatno kako mozak upija tisuću informacija, i ono što mi je u tom trenu trebalo bio je dodir, samo jedan utješan dodir.Ali njega nisam dobila, a vjerujem nije niti teta.Očima sam se uvjerila da je čista i uredna ,lijepo njegovana,da, tijelo je bilo zbrinuto, a duša ...

Sutradan, na moj rođendan, vozila sam se u autu, znam da je svirala neka divno utješna pjesma , kada je zazvonio mobitel pomislila sam da mi javljaju kako je teta umrla.Ali glas sestrične bio je radostan i uzbuđen, rekla je da je teta došla k svijesti i da stalno pita kada će kući.Stanje je i dalje bilo teško, kako su liječnici rekli, organi polako umiru.Prilikom posjeta , malo sam je izmasirala, popričala sa njom uputila pozdrave a, sutradan su je premjestili na drugu intenzivnu .Kao med. sestri jasna su mi pravila vezana uz posjete ,ali strogoča slična koncentracionom logoru nije.Informacije se daju od - do, nema prije,nema poslije, uči možeš točno od - do,bez obzira je li netko umirući, a osobno sam imala osjećaj kao da mi netko oduzima to dragocjeno vrijeme koje još mogu darivati .

Sami odnosi u obitelji su čudni, komunikacija je narušena, tako su mama i teta bile u nekom čudno sestrinstvu, da se tako izrazim.I mamino zdravlje je oštećeno, ali stalno sam joj ponavljala, kako je teta došla k svijesti samo zato da se uspije sa njom oprostiti i da taj trenutak ne smije propustiti.Tako je došlo do njihovog susreta,teta je bila čista i bistra, puna humora, a već nekoliko minuta nakon maminog odlaska, sestričnu nije ni prepoznala.Tonula je sve dublje u komu .

Za par dana premjestili su je na odjel.Mala dvokrevetna sobica, pored nje na krevetu ležala je slijepa bakica,i opet je tijelo čisto i njegovano, ali duša ...Da li itko od medicinara pita i brine o duši? Rijetki ...

Prilikom posjete teta je bila nemirna stenjala kao da se borila sa nečim nevidljivim, a bolovi su sigurno bili strašni jer u terminalonom stadiju ljudi pri svijesti pomišljaju na suicid.Na moj upit kolegici da li su joj što dali protiv bolova, odgovor je bio:Pa ne može gutati a nije niti tražila !!!Osoba u komi, hej, pa ovo je 21. stoljeće, postoje lijekovi koji idu muskularno i venozno, postoje flasteri sa narkoticima !!!Koje razočarenje i kao čovjeka i kao zdravstvenog djelatnika.

I tada je Reiki sjajio punim sjajem.Pomolila sam se, pozvala anđele iscjeljivanja ,primila sam tetu za ruku i pustila reikiju da teče, Već nakon desetak minuta teta je mirnije disala, i manje stenjala.Kad sam napustila sobu stenjanje se nije čulo.Sestrična je došla kasnije u posjetu i rekla kako teta mirno spava .Nije pri svijesti, ali i ne stenje .

Ono što sam tada u Reikiju duboko u sebi poželjela, bilo je to da ne umre sama,ako treba neka budem ja uz nju ,ovaj tren.Ne osuđujem svoje kolegice, jer prije 20 godina radila sam i sama na dječjoj intenzivnoj, i prva pomisao mi je bila neka dijete ne umre baš u mojoj smjeni, neka izdrži do kraja mog radnog vremena.To je ljudsko razmišljanje.Ali Bog odlučuje drugačije. Baš onda se u mjesec dana zaredao broj od dvetoro djece koja su odlučila napustiti ovozemaljski svijet u mojoj smjeni,Tada sam to prihvaćala kao neku kaznu, danas znam da mi je to bio svojevrsni blalgoslov ...

Vraćam se na tetu.Kako naše bolnice nemaju mogućnosti a niti želju zbrinjavati umiruće ljude, teta je prebačena u bolnicu za produženo liječnje u Dugoj Resi.Druge opcije u toj brzini nije bilo.Već sutradan sam odlučila sa svojom setričnm i njenim mužem, te drugom sestričnom otići u posjetu.Ponijela sam predivan mirisni zumbul, napravila ulje od tamjana i naranče, ponijela sam i svječicu i svetu vodu iz M.Bistrice.Po dolasku sestre u radile baš oko tete, malo smo sačekali i ušli.već na prvi pogled vidjelo se da je izrazito loše,Malo sam je pomazala sa uljem, podragala,pomislila na anđele i reiki, i u tom trenu teta je ispustila dva zadnja izdaha.Nismo mogli vjerovati.Znala sam da mi je njezina duša na  taj način dala odgovor i ispunila želju.To jednostavno znam unutar sebe .I opet ta krutost sistema i ljudi.Ulje, svetu vodu i svijeću nisu htjeli prihvatiti, ipak, zumbul je ostao.Po dolasku kući mama je rekla kako ju je probudio telefon točno u vrijeme smrti.Naravno, na telefonu nije bio ispisan nikakav pozivni broj!

Došao je na red ispračaj.Bože kako ne volim one hladne govore, ponavljanje istih riječi.Mama i ja smo se čak malo šalile, da kad svečenik dođe do toga da kaže sad ćemo se pomoliti za nekoga od nas koji je slijedeći, mi ćemo u sebi reći kako prepuštamo red drugom.Mama je jedina od devetoro braće i znam da bi joj ta rečenica teško pala.Ali ...Gle divno čudo,dok smo tako stajali pored lijesa, pristupio nam je postariji svečenik, prišao, rukovao se i svakome uputio riječ utjehe.Poveo nas je u dvoranu, održao predivan ljudski topao govor i, a u tekstu se nije našla ona zloguka rečenica.Sutradan je misa zadušnica isto bila divna, a ja sam se zahvalaila tom svečeniku na ljudskosti .

Prije tjedan, dva, snajala sam da je teta u nekom ozdravilištu, još se oporavlja a do nje sjedi na susjednom krevetu pokojna sestrična, koje je umrla prije pola godine. Ne sliči na sebe, samo ima divne velike plave oči, ali ja znam da je to ona.Shvatila sam to kao poruku da su dobro i u dobrim rukama.

A prije par dana u posjeti mi je bila prijateljica, razgovarale smo o mojoj želji da izdam zbirku pjesma, pa sam joj htjela pokazati kako bi željela da ta zbirka izgleda, Umjesto jedne, izvukla sam dvije knjige, U toj drugoj stoji posveta ...

Kada čitaš ovu knjigu sjeti se svoje tetice Nade!

Nada !!!

Umiranje i smrt su posebni trenuci, i ma koliko teški bili, toliko nas mogu obogatiti.Svaki dan sam nailazila na poruke, a Reiki i anđeli takav su podrška u mojem životu da mogu samo biti zahvalna na tom blagoslovu.Ovo je tek jedan od isječaka koji sam svjesno proživjela i doživljela na svoj jedinstveni način.

Treba samo vjerovati učuda, jer ona su svugdje oko nas i u nama samima.