Dakle, sestra i ja smo jedne večeri, iz zabave, odlučile poigrati se "hipnozom", onako mladenački naivne. Sjele smo jedna preko puta druge, bez okolnih zvukova, glazbe i slično, vani je padala kiša i bilo je ljetno nevrijeme, večer. Zatvorila sam oči, a sestra mi je samo govorila da se opustim, da ispraznim misli od dnevnih iskustava i da pustim svoju bit da djeluje. Spontano sam počela promatrati svoje oči iznutra, i naglas govoriti što vidim. A vidjela sam „proziran film“, kao da geldam dva ekrana u isto vrijeme, dakle vidjela sam u pozadini svoju sestru i prostoriju u kojoj smo bile, no samo kao maglovitu pozadinu. Sestra me je samo povremeno vodila kroz to "putovanje" na način da me je pitala "i kao si sada krenula", "što sada vidiš", "gdje si sada". Uglavnom, prva slika bila je egipatski hram, osjećala sam pijesak kako se runi oko mene, lagani propuh hodnika, prisutnost svete mačke, i svoje stope po hladnom podu. Osjećala sam se kao prozirna prisutnost u tadašnjoj sadašnjosti tog hrama, kao da sam došla posjetiti stare prijatelje i stari dom. Nakon tog prolaska hodnicima, došla sam u dvoranu koja je bila materijalno prazna ali duhovno ispunjena prisutnostima kao što je moja, i tuda sam samo prošla, smirena i ponosna. Izašla sam iz hrama, vizija je oslabjela i ponovo sam se našla u gustoj ali prozračnoj svijetlo zelenoj šumi, punoj sunčeve svjetlosti, zvukova i prisutnosti. Hodala sam bosa uskom stazom, u daljini sam čula glasove ostalih članova plemena i njihove stope preko granja. Društvo mi je pravila sjena neke velike divlje mačke, osjećala sam da je ona moj vjerni pratioc i savjetnik. Staza me odvela do izlaza iz šume, našla sam se na izlazu iz šume, preda mnom otvorila se morska obala, pješčana plaža, u daljini vidjela sam brod na pristaništu, gusarski?, istraživački?, jedrenjak sa spuštenim jedrima, nekolicina ljudi je uz galamu i razgovor silazilo i penjalo se na palubu, ali mene to nije zanimalo, "odlučila" sam prijeći na slijedeću "lokaciju". Našla sam se u pustinji, nije mi bilo vruće ni neugodno, uživala sam u svojoj snazi, u svom lebdenju i prisustvu na višoj razini. Na koži sam osjetila toplinu pijeska, bila sam smirena i doslovno ponosna. Kratko sam lebdjela i kretala se unaprijed kada se ukazala piramida, čiji je vrh bio odrezan i lebdio je iznad ostatka piramide, zakrenut za 90 stupnjeva. Bila sam ushićena što to vidim, ali osjetila sam da nije bilo ništa novo za mene, nego je to bio osjećaj „povratka kući“. Odjednom je vizija i moje prepričavanje utihnulo, trgnula sam se i slika sestre i prostorije postala je jasna i stvarna. Pogledala sam sestru, bila je zapanjena našim iskustvom i mojim doživljajem, i nemalo smo se iznenadile kada smo primijetile da sam znojna, i da je prošlo nekoliko sati… Od tada je prošlo puno godina, dobrih i loših, ali ovo iskustvo me stalno prati i donedavno nisam pretjerano o tome razmišljala dok nisam igrom slučaja pročitala „Inicijaciju“ Elisabeth Haich. Šok. Nisam mogla vjerovati onome što čitam. Ponovo sam proživjela osjećaje od prije toliko godina… I želim saznati da li sam zaista bila neka velika mačkasta životinja i da li sam zaista bila vladarica…