Prošla sam postupak regresije, vraćanja u prošle živote i to moja 4 života, proživljena prije ovog sadašnjeg živućeg života i ovdje sam napisala sve što sam tom prilikom bila, prošla i do kojih saznanja sam došla.

 Prvi put sam ostala sama, drugi suprug je otišao 07.07.1991. i to je bio kraj braka. Odahnula sam. Domovina je bila u ratnom stanju, a u meni je tek tad nastupio mir i dok su sirene zavijale nad Zagrebom, ja sam počela pitati sebe: zašto mi je ovako baš kako mi je, zašto je u ovom životu sve baš tako kako je, može li biti bolje i gdje ću naći svoje odgovore? Gdje je taj korijen kojeg želim iščupati, a iščupati se ne može? I kao slučajno, kolegica sa posla me uputila na jednu gospođu koja se bavi regresijom – postupkom vraćanja u prošle živote. Ime joj je bilo Đurđica Szabo. Nisam htjela hipnotičku regresiju, a gđa. Szabo je baš prakticirala regresiju postupkom vraćanja na alfa-nivo i dalje. To mi je savršeno odgovaralo, dogovorile smo susret, otišla sam na par razgovora i dogovorila sam termin.

 Regresijski postupak alfa-nivo ovako mi je učinjeno:

 Ležala sam na krevetu i gđa. Szabo je govorila: "sad zamislite da nemate prste na nogama" i ja sam zamislila pa je rekla: "sad zamislite da nemate noge do koljena" i ja sam zamislila i tako redom, dok nije došla do brade, nosa, očiju, glave i kad sam došla do toga da nemam glave, osjetila sam kao da nestaje tijelo, tj. kao da je stvarno oduzeto dio po dio i rekla je: idemo sad u vašu (tad sam imala 34 godine) 15-tu godinu, pa 10-tu godinu života, pa 5-tu godinu života, pa drugu godinu života pa kad sam imala šest mjeseci, pa u tri mjeseca života pa u mjesec dana života pa u par dana pa u maternicu i onda je došao - izlaz.

 Izlaz je bio poznata slika iz mog života, a to su bila ulazna vrata u moju zgradu gdje sam stanovala i tim stepenicama sam se "popela" i ušla sam u jedan mračni prostor, kretala sam se tim vlažnim mračnim tunelom (mračni koridori, spilje, to pišem u mojim pjesmama) …

 Bilo mi je hladno, osjećala sam i fizičku hladnoću, pokrivala me sa par deka i popluna, grijala mi je noge u stvarnom smislu, dok sam ja pokušavala izaći iz tog mračnog tunela iz kojeg nisam izašla, ali sam vidjela jednu rupu veličine 20-.tak centimetara i kroz to sam gledala, rekavši: "ne, ja tamo ne idem, ali gledat ću" i kroz tu rupu sam, u stvari, izašla iz tog tunela, ali sam dijelom i ostala u njemu.

 Postupak iz 1991. je trajao 5 sati - tad sam prošla kroz prva 2 života postupak iz 1992. je trajao 4 sata i tad sam prošla kroz druga 2 života. Svega se sjećam kao da je bilo danas i danas sam se opet počela sjećati i dok sam pisala, sve je opet dolazilo kao da ponovo proživljavam sve.

 Bila sam spremna ići i dalje, ali je u međuvremenu moja voditeljica u regresiju umrla. Nisam tražila novu voditeljicu ili voditelja, jednostavno zato jer sam počela živjeti nekim drugačijim životom, ali sad sve češće razmišljam o tome. Ipak, nije svejedno kome povjerimo taj postupak, prije svega, moramo imati međusobno povjerenje i to veliko povjerenje. Bilo bi vrlo interesantno saznati dalje, dublje otići... ja sam prošla samo 4 zadnja života, ali znam da ih ima još i znam, da odgovor leži u onom prvom započetom životu na ovom planetu.)

 Dok sam polako putovala tim čudnim dimenzijama, tako su i manifestacije bile sve, samo ne s ovog svijeta (mislim time na moj svijet 1991. i 1992.).

1. Život

Pala sam u guste šume Cornwalla, Engleska, ne znam koja je točno godina, ali je 16. stoljeće.

 Nalazim se u gustoj šumi i vidim dečka tamne guste kose, velikih tamnozelenih očiju, srednje visine od približno 18 godina, kako stoji bos u sivim hlačama, nekoj tamnijoj košulji i sa nekim krpenim šeširom na glavi. Vidim tog dečka (to sam ja) i njegov život mi se odvrti u kaleidoskopu prasjećanja: ne znam porijeklo tog dečka, roditelje, rodbinu, ali kao da je pao iz Svemira u gustu šumu Cornwalla i izgubljen gledao oko sebe.

 Sljedeća slika je taj isti dečko, samo stariji 10-tak godina, valja se u sijenu sa nekom djevojkom i vodi ljubav u nekoj staji sa tom plavokosom djevojkom (ona ima bijelu pregaču na sebi, široku plavu suknju, bijelu bluzu i crvenu maramu na glavi, bucmasta je, ljepuškasta).

 Vidim da je zaljubljena u tog čovjeka, ali on joj je obećao sve, samo da je dobije. Čim je završen ljubavni čin, on se digao, pospremio se i rekao joj da mora ići.

 Sljedeća slika je taj isti dečko, samo sad ima oko 47 godina, po zanimanju je kotlokrpa, vozi natkrivena kola sa 2 bijela konja, u tim kolima mu je i dom i zakrpava kotlove (kotlokrpa). Ima jednog psa sa kojim druguje i putuje i tako ide od sela do sela, živeći u tim kolima, zarađujući novac krpanjem kotlova i prevrćući se po nekim stajama sa raznoraznim ženama samo radi muške potrebe.

 Nikad nije volio niti jednu ženu ljubavlju, već samo tijelom. U njegovom životu sam vidjela samo to – tu nije bilo ni žene ni djece ni doma. Živio je u tim zaprežnim kolima, tom pokretnom domu i putovao Cornwallom do svoje smrti.

 Sljedeća slika je slika tog istog čovjeka, par mjeseci kasnije od njegovog 47-og rođendana. Stoji u staji, prilazi jednom boksu sa konjima, konj se propinje i zadnjim nogama ga udara u područje crijeva, gdje od udarca kotlokrpa umire (napomena: užasno se bojim konja).

2. Život

 Početak 18.-tog stoljeća, Irska, obala mora. Vidim djevojku duge svijetlosmeđe kose, velikih tamnozelenih očiju, u dugačkoj suknji neke smeđe boje, slične bluze, sa tamnijim šalom ogrnutim oko ramena, kako stoji na stijeni iznad duboke provalije gdje se more baca na stijene i razbija. Vjetar joj nosi kosu, stara je oko 19 godina. Nakon te scene, vidim je u jednoj seoskoj gostionici, poslužuje pijane ribare koji joj pokušavaju podvući ruku pod bluzu ili suknju, ali ona vješto izmiče tim pokušajima.

 Djevojka nema rodbine, nema nikoga, živi u toj krčmi, našli su je kao malu curicu ispred krčme, udomili je i odrasla je sa krčmarevom djecom. Ništa nisu ni lošiji ni bolji, nego su bili prema svojoj djeci, ali je počinju pogledavati bolje, jer se razvila u jako lijepu mladu ženu.

 Svakakvi muškarci pokušavaju doći do nje na razne načine, ali ona jednostavno izmiče. Nije dugo živjela. Imala je 20-tak godina kad su našli njeno tijelo ispod one stijene gdje je stajala na početku slike: bacila se na stijene, a stijena joj je probila područje crijeva i tako mlada Irkinja umire (napomena: užasno se bojim visina).

 

3. Život

Kraj 19-tog stoljeća, brod u nekoj engleskoj luci. Mladi mornar stoji na brodu, ima 21 godinu. Neželjeno je dijete nastalo incestuoznim odnosom oca i kćerke. Pobjegao je na brod iz strašne atmosfere u kojoj je odrastao. Nisam vidjela slike djetinjstva, ali sam osjetila taj njegov užas od kojeg je pobjegao.

 Kako je mladić nježnije građe (tamna gusta kosa, velike tamnozelene oči, srednje visine) drugi ga tretiraju pogrdno, ponizno, izruguju se s njim, jer to su svi mornari robusne građe, a on je građen kao djevojka. Nije dugo bio na tom brodu. Jedne večeri ga je strašno zabolio trbuh, dobio je visoku temperaturu (informacija je bila da mu se upalilo slijepo crijevo) i mladić „umire“.

 Kao što se zna, na brodu stavljaju leševe u vreće i bacaju ih u more. Vreća sa mladićevim lešom tone na dno, mladić je živ, ali se i živ utapa u moru i najinteresantnije što je bilo u tome je, da sam vidjela nešto astralno kako pliva prema površini, neku bjeličastu siluetu, a vidjela sam tijelo na dnu mora. Znala sam da je to duša i tad sam prvi put vidjela Dušu kako ostavlja iznošenu haljinu (napomena: užasno se bojim morskih dubina).

 Nešto slično je prikazano na ovoj slici koja me odmah privukla, čim sam je vidjela.

 4. Život – je vrlo specifičan

20.stoljeće, oko 1917. godine (podatak nije točan, ali je jako blizu). Vidim mladu djevojku od 15-tak godina svijetlosmeđe kose i velikih tamnozelenih očiju kako stoji u Gundulićevoj ulici u Zagrebu (preko puta nekadašnje kavane „Corso“). Sa te strane, idući od Ilice Gundulićevom prema Glavnom kolodvoru postoje jedna ulazna vrata od teškog željeza. E tu, u tom haustoru je ta djevojka imala svoju prvu „mušteriju“, tu je „zaradila“ za hranu.

 Sljedeća slika koju vidim je ta ista djevojka, ali 15-tak godina kasnije, ima stan iznad kavane „Corso“, ne radi, uzdržava je jedan stariji gospodin, stan je u tamnocrvenom brokatu (zavjese, jastuci, pokrivači), masivnog namještaja, ima čak i sluškinju. Dobila sam informaciju o porijeklu te djevojke iz ovog života: ona je vanbračno dijete, polusestra moje mame iz sadašnjeg mog života, prognana kao mlada djevojka od 15-tak godina i prvo što je bilo je to da je dala svoju nevinost za koru kruha i tako je krenula u život.

 Još je radila par mjeseci kao sluškinja u jednom stanu na Ribnjaku, odmah iza sadašnjeg kafića „Papagaj“, s desne strane, kad se ide prema Zvijezdi, stan je bio veliki, a u kuhinji su bile crno-bijele pločice šahovskog uzorka (uzorak šahovske ploče). Tu je srela dušu Plave sjene, ali ta duša je samo bila prolazna stavka u njenom životu, nije je ni okrznula, ali je toj djevojci ostala u dubokom sjećanju, jer je duša Plave sjene tad volio drugu ženu.

 Sljedeća slika je Zagreb nakon 1945.-te, nakon r2. Svjetskog ata, ta djevojka, sad već žena u zrelim godinama (oko 37 godina) ide Ilicom u društvu muškarca u vojnoj uniformi, nekog partizanskog kapetana. Sa tim čovjekom je bila u vezi godinu dana, on joj je kupio neku sobicu u kojoj je živjela još par godina do svoje smrti.

 Umrla je od bolova u području crijeva (napomena: osjetila sam osjećaj napuštenosti, straha od samoće, egzistencijalnog straha, straha od toga da će me naći mrtvu, samu) i kad je umrla kad 21 gram duše izlazi iz tijela, odjednom se Duša našla u jednom predivnom prostoru i bila je svjesna da više nije tamo gdje do tad bila.

 Osjećala je ljubav koja ju je obavijala kao jedan prekrasan bijeli oblak, imala sam osjećaj da ležim na tom bijelom oblaku i odmaram se.

 Tad sam čula (Duša je čula) jedan divan glas, koji je pitao:

.- Hoćeš li se opet vratiti?

 Duša je rekla:

.- Ne! Sad ću se malo odmoriti, još se ne vraćam.

 Nakon nekog vremena, Duša je čula glas:

.- Hoćeš li se opet vratiti?

 Duša je rekla:

.- Da. Sad ću se vratiti.

 Glas je pitao:

.- Kroz koga želiš proći?

 Duša je rekla:

.- Vidiš onu mladu ženu lijepih velikih očiju što tako lijepo pjeva? Želim se kroz nju vratiti, ali ne sad, još ću se malo odmoriti.  (moja mama Slavica, slikano 1943. na Badnjak, bila je sama, jer je tata radio u drugom gradu)

 Interesantno je to što i danas, ako nešto radim doma ili na poslu, nakon tog rada kažem:

.- E, sad ću se malo odmoriti!

 Ta žena lijepih velikih očiju što tako lijepo pjeva je bila moja mama u ovom životu, rodila me 1957., imala je 36 godina. Tata, stariji od nje 17 godina, tad je imao 53 godine. Mama me rodila nakon 18 godina braka, bilo je to čudo kako je rekao dr. Durst u Petrovoj bolnici, jer joj je funkcionirao samo jedan jajnik.

 Trebam li ponoviti da je ovaj život čudan i da se poklapa sa godinama onog mladića sa broda iz 3. života?

 Stariji otac, mlada majka?… i u ovom životu se moj otac odnosio prema mami kao da mu je dijete, a ne žena. Čudno.

Rezime

 Evo što sam sve saznala kroz ova 4 života taksarivno i kratko:

 1. užasno se bojim konja,

2. užasno se bojim visina,

3. užasno se bojim dubina,

4. uvijek imam neki osjećaj straha od napuštanja, osamljenosti, egzistencijalnog straha, straha od toga da će me naći mrtvu, samu.

Što sam sve spoznala iz ova 2 postupka gledanja u prošle živote?

 Saznala sam, da ta duša, kako god se inkarnirala tj. reinkarnirala, nije nikad imala muža i djecu, te žene nikad nisu rodile niti su ti muškarci ikad napravili bilo koje dijete (ni ja nemam djece niti sam to ikad željela u ovom životu).

 Saznala sam i to, da ne znam porijeklo te duše, otkud je došla i kad se prvi put reinkarnirala na Zemlji.

 Saznala sam i to, kad sam prolazila kroz taj zamišljeni prolaz, gdje me čekao izlaz u prošle živote, da sam samo provirila kroz maleni prozorčić veličine male rupe i sve sam to vidjela.

 Korijen, kojeg sam tražila i htjela iščupati je i dalje posađen i nisam ga uspjela iščupati.

 Dalje nisam išla na postupak regresije. U međuvremenu je umrla gđa. Đurđica Szabo i ja sam izgubila kontakt za nešto takvo i zastala sam.

Sadašnje vrijeme

 Voljela bih ponoviti postupak vraćanja u prošle živote metodom vraćanja na alfa-nivo. Ne znam, vidjet ćemo, ali otkad sam to prošla, otkad sam iskusila jako puno emocija o kojima ovdje nisam puno pisala, puno mi je lakše živjeti u ovom životu i prihvatiti sve ovo što mi je život donio.

 Mnoge informacije koje su mi bile velika zagonetka osvijetlile su se i dobila sam puno odgovora na moja pitanja koja sam postavljala u sebi i na koje nisam imala odgovor i puno toga mi je jasnije sada, nakon tog iskustva, nego mi je bilo prije.

 Sve smrti, u sva 4 života, bile su na istom području crijeva-jajnika, dakle tamo gdje se nalaze jajnici i maternica.

 U ovom životu sam imala 3 operacije u periodu od 1986.-1996., izvađeni su mi jajnici, maternica ne i to ništa nije slučajno i uvijek je umirala ciljano baš na tom mjestu, gdje su jajnici i maternica, dakle, onemogućena mi je reproduktivna funkcija.

 Pitam se, je li to sve bilo slučajno i nije li taj korijen, kojeg još osjećam, nešto što ni podsvijest ne želi saznati, nešto što mi Duša još ne želi otkriti?

 Osjetila sam olakšanje spoznaje, kao da mi je netko maknuo zavjesu s očiju i sad neke stvari vidim jasnije, posebno ovo u vezi djece, ali tek sam sa 49 godina sebi priznala, da u stvari nikad i nisam željela imati djecu. Do tad sam glumatala sebi i drugima kao ono - želim djecu, a Boga molim da mi ih ne da i kasnije sam puno čitala, išla sam 3 godine na jednu grupu gdje smo prakticirali tzv. "intenziv prosvjetljenja" zrcaleći se jedni u drugima.

 Ma, bilo je to jedno vrlo plodno vrijeme za mene, kasnije sam nastavila tražiti, čitati, ispitivati, prolazila sam uspone i padove, prolazila i griješila, ali sam sebi uvijek otvoreno priznavala svoje greške, jasno sam vidjela svoje postupke i sve je kulminiralo prije par godina, a taj put je završen 15.7.2014. kad sam imala strašnu prekretnicu u životu, ja i suprug. Više ne otvaram Crowleyev taroth, dala sam ga dalje, ne čitam horoskope, ne idem Alenu Jakovini.

 Sad mi život ide drugim putem, ali i dalje čitam takve teme, jer me interesiraju, ali ne bavim se više nekim stvarima pa su tako nakratko prestali i moji "bijeli snovi", ali su se ponovo nastavili.

 Sve u svemu, bilo je to jedno predivno putovanje. Znam da se putovanje nastavlja i dalje...