Djevojka od trideset i pet godina,vrlo konzervativno i skromno obučena,sa zategnutom,skupljenom kosom.Sjela je na rub stolice,držeći obje ruke skupljene u krilu.Pogled joj je stalno bježao u stranu,nije postavljala nikakva specifična pitanja,uglavnom je odgovarala,vrlo tiho.Kao da sve o čemu razgovaramo,ustvari nije njen problem,nego se odnosi na nekoga dugoga.

Željela ja nekakvu promjenu u životu,bila je svjesna da je problem u njoj,ali sama si nije mogla pomoći.Nije znala koji je uzrok tome.Takva tiha i povučena je bila oduvjek.Nije se niti kao dijete znala družiti sa vršnjacima,iz škole je uvijek odlazila ravno kući.Kada je završila školu,ubrzo se zaposlila u jednom birou.Ništa   se nije promijenilo.Ostala je ista,bez bliskih prijatelja,živeći samo sa majkom.

Prenosim samo jedan dio regresije,koji je bitan za shvaćanje situacije.

...Molim vas,opustite se...dopustite sebi da vaše misli postanu meke.Krećemo na putovanje,da istražimo sve ono što vrši utjecaj na vaš sadašnji život.Želim da budete svjesni,i apsolutno sigurni,da na ovo putovanje ne idete  sami i da se ja nalazim uvijek uz vas.

...Sada se opustite...lagano...zamislite da se nalazite na jednoj prekrasnoj livadi...ležite na mekoj travi...sasvim opušteno...trava ima tako ugodan miris...osjećate miris zemlje...miris trave...miris poljskog cvijeća...i vama je tako ugodno,kao da ležite na mekim,toplim,mirisnim jastucima od perja...recite mi kada se budete osjećali tako...

...vi osjećate da vaši kapci postaju teški...dišete lagano,dišete ravnomjerno,vaše srce kuca ravnomjerno,osjećate se potpuno sigurno i zaštićeno...recite mi kada to bude tako...

...dišete lagano,dišete ravnomjerno...vaši kapci postaju tako ugodno teški...osjećate se sasvim sigurno,osjećate se sasvim opušteno...vaši kapci su sasvim teški...i ne možete ih otvoriti...

 Daljnjim tijekom je klijentica uvedena u poluhipnotičko stanje.Apsolutno je svjesna svake svoje misli,svih svojih želja i nastojanja,kao i moje prisutnosti.Potpuno sposobna prekinuti tijek regresije ukoliko to želi.

Kreirali smo sigurnu sobu/mjesto,gdje u svakom trenutku može doći,odmoriti se,ukoliko se osjeti umornom,ili ukoliko naidje na situacije za koje smatra da su preteške za nju,ukoliko ima osjeća opasnosti od kojih želi pobjeći.To je sigurno mjesto na kojem se osjeća apsolutno sigurno i gdje ne postoji apsolutno nikakva negativna emocija ili strah.To je samo isključivo njeno sigurno mjesto i nitko drugi i ništa drugo nema pristupa,osim isključivo nje (i mene,naravno)

/Moramo biti svjesni da je cijeli tijek regresije praćen i pod nadzorom,neće nam biti dano da bude osviješteno više nego što možemo podnijeti ili nije dobro za nas iz bilo kojih razloga/

...Nina,recite mi što vidite?...

-Vidim dugački zid...,ali,on je bijel!...

...U redu.Opišite mi zid.Što vidite?...

-Zid je dugačak...od bijelog kamena je,kao da je zidan od kamena...Sunčano je i kamen kao da bljeska...

...U redu.Recite mi,da li vidite vrata na tom zidu?...

-Koliko puno vrata tu ima!...puno...ne mogu ih izbrojiti...

...Opišite mi,kakva vrata vidite?...

-Vrata su...ima ih i starih...bijela...imaju željezne okove...

...Pridjite im.Krenite prema jednima.Laganim korakom...

Vi dišete lagano,ravnomjerno.Osjećate se savršeno sigurnom.Recite mi što vidite?

-Vidim vrata.Stojim ispred njih.Bijela su.Na sebi imaju kvaku.Kao da je radjena ručno!Od kovanog je željeza.I imaju na sebi ono umjesto zvona,ono što kuca na vrata...

...Želim da pritisnete kvaku i lagano otvorite ta vrata...

-Jesam...lagano se otvaraju...

...recite mi što vidite?...

-Ne vidim ništa.Mrak je.Ali čujem...netko...djeca se smiju...

...Pogledajte sada u svoja stopala.Recite mi što vidite?...

-Imam bijele cipelice.Sa bijelom mašnicom.I lijepe čarapice,heklane...Elza ih je napravila baš za mene...Pa ja sam djevojčica!...

...Pogledaj oko sebe.Reci mi, što vidiš?Opiši mi gdje se nalaziš...

-Nalazim se u vrtu.Tu su i moja mladja braća.I Suzet,...moja sestra.Danas nas je nani posebno lijepo uredila...Zabava je...svi su posebno lijepo počešljani...

...Što još vidiš,opiši mi što sve vidiš...

-Postavljeni su dugi stolovi i puno je ljudi...ima jako puno tanjura na tim stolovima...svi govore,smiju se glasno...nas nitko ne gleda...mi smo na drugoj strani...igramo se...

...Reci mi, kako se zoveš?...

-An...Ana...ne ,Anet...i imam mašnu u kosi...

...Reci mi ,Anet,koliko imaš godina?

-Sedam,ne osam,sad ću imati osam...

...Da li znaš koja je godina?

-18,18...

...Da li ima još nekih brojki prije ili poslije 18?...

-Mislim da je 19...da 1918...

...Da li znaš gdje se nalaziš?Da li si kod svoje kuće?Da li je to tvoj vrt?

-Ne...to je...to je...moj ujak...to je njegovo imanje...danas ima zabavu...I tu je Martin.Danas sam upoznala Martina.On je sin od ujakovog...ne znam...netko važan.Jako je bogat.Svi se smiju s njim i pričaju jako glasno.Martin je baš lijep...samo je tako nekako tih...dopada mi se...

...Opiši mi Martina...

-Ima velike smedje oči...duge trepavice...i stalno drži ruke iza ledja...svidja mi se...

...Da li ti se posebno svidja?

-Da.On je tako drugačiji od moje braće...drugačiji...miran i tih...ne viče...ne viče uopće,samo se smješka...ali,veseo je...lijepo priča

...U redu,Annete...sada putujemo u vrijeme...Ti sada imaš 15 godina.Reci mi gdje se sada nalaziš?

-Nalazim se u sobi moje majke...

...Možeš li mi opisati što vidiš?

-Svi trče...nešto se desilo...

...Da li znaš što se desilo?...

-Nitko mi ništa ne govori.Hvataju me za ruku i odvode iz sobe...ali ,ja znam što se desilo!!!...

...Da li mi možeš reći što se desilo?

-Mame više nama...tu je puno krvi...nešto se strašno desilo...ja nisam kriva,ja nisam kriva!!!Babet je rekla da je to zbog naših haljina i balova,da stalno nove haljine,nove haljine...ali ja nisam kriva,ja nisam kriva...nešto se strašno desilo!I otac je tu.I on je sav u krvi...prekrivači su svi od krvi...svi nekud trče ...odvlače me u kuhinju!Suzett je tu.plače jako...ona je malo starija od mene...daju mi vrući čaj...ali ja nisam kriva,ja nisam kriva!!!!...

...Za što nisi kriva,Annet?

-Oni su rekli da sam ja,ali nisam ja,nisam ja.Netko je drugi,ali nisam ja...

...Što se to desilo,što se desilo što ti nisi učinila?

-Otac je izgubio sav novac,imanje,sve,sve,baš sve...sve je propalo...i mi sad moramo kod ujaka...Udaće me,znam.Već su pričali o tome.Za onog...ne volim ga.star je i debeo.Smrdi...jako smrdi po nečemu...nešto što ne volim...i stalno ima masne prste.I tako ružno,grohotom se smije...To je Martinov otac...to je Martinov otac...ne volim...nije dobar...

...

Udali su je za Martinovog oca,vrlo brzo.Umrla je šest godina kasnije radjajući treće dijete.

Tu je pronadjen uzrok stalno potisnutog osjećaja krivnje.U svom prošlom životu je Nina,tada Annet,nakon bankrota svoje obitelji i tragedije koja se desila,nosila osobni osjećaj krivnje,potpuno neutemeljen,jer ona nije mogla utjecati na tijek zbivanja.Ali je snosila poslijedice.Bila je protiv svoje volje udana za čovjeka kojeg nije voljela,čak ga je prezirala.

To je prenijela u ovaj život kroz pretjeranu povučenost,neprekidno ispričavanje za nepostojeće propuste,neizražavanje svoje osobnosti i bez osobnog života.Težak teret za osobu od 35 godina.

Regresija jaj je pomogla da osvijesti uzrok svojih osjećaja koji je prate od djetinjstva,i da joj pomogne prihvatiti da nema  osobne krivnje,da je oslobodi i ojača.

Još uvijek se nalazi na putu potpunog oporavka,medjutim postignuti su značajni rezultati i njen život svakako dobija novu dimenziju,mijenja se na bolje.Počela se družiti sa prijateljicama sa posla,izlaziti i koliko znam,upoznala je nekoga tko joj je izuzetno drag.

/ime je izmišljeno,dio tijeka regresije je prenesen sa dopuštenjem/

Ovo je samo jedan primjer,na koji način prošli životi mogu utjecati na našu osobnost i naše stavove danas.Primjera ima mnogo,a na nama je da otkrijemo koji je najbolji način ,kako pomoći klijentu,pomoći čovjeku.