Ljudi mogu misliti znanstveno, misliti ideološki ili filozofski, mogu vjerovati i osjećati.

Oni koji misle uglavnom znanstveno, polaze od onoga što već znaju i u stanju su i dokazati svoja saznanja činjenicama. Prije nego što nešto doznaju oni se nerijetko služe pretpostavkama i eksperimentima i istražuju dalje do otkrivanja konkretnih, vidljivih i opipljivih rezultata. Takvi ljudi su matematičari, fizičari, izumitelji, praktičari... Oni govore znanstvenu istinu i tu istinu mogu i dokazati.

Oni koji misle uglavnom ideološki polaze od onoga što oni misle. Za razliku od znanstvenih činjenica, ideologije nisu dokazive. Filozofi i ideolozi mogu pokušati argumentima uvjeriti nekoga u istinitost neke filozofije/ideologije.
Budući da mišljenja nisu dokaziva, ne postoji ni jedna jedina 100% istinita ideologija. Da bi uvjerio druge ljude u istinitost svojih misli, ideolog, kao i filozof se služi uvjeravanjem i soljenjem pameti. Funkcija verbalnih argumenata u ideologijama ima zapravo istu svrhu i smisao kao i funkcija konkrentnih dokaza u znanosti.
Najčeša zamka ideološki nastrojenih teoretičara je da nerijetko vjeruju da je njihovo mišljenje činjenica.

Mišljenje da se mišljenje može dokazati, zapravo je samo jedna u nizu mogućih filozofskih zabluda. Za opstanak neke ideologije neophodni su oni koji u nju vjeruju.

Oni koji vjeruju orijentiraju se prema onome u što vjeruju. Vjerovanje se ne može ni dokazati ni argumentirati.
Religiozni ljudi ne vjeruju ni u činjenicu ni u mišljenje, već u nešto iz čitavog ostalog rasutog spektra mogućnosti vjerovanja. Religiozan čovjek ne može drugom čovjeku dokazati svoju vjeru, kao nekakvu opipljivu činjenicu.
Vjerovati znači i distancirati se od mogućnosti razmišljanja koje razlikuje znanstveno dokazivo i smišljeno.
Religiozni ljudi - i fanatici- mogu uvjeriti druge ljude u svoje teorije, postavljanjem teza i pravila koja bi trebala biti prihvaćena zdravo za gotovo, a preduvjet je isključivanje razuma koji je po svojoj prirodi radoznao i sumnjičav.
Tako nastaju sljedbenici kojima se neprestano serviraju naizgled neoborive i moćne teorije, a sve kroz argumente koje nije lako pobiti. A nije ih lako pobiti upravo zato što sljedbenik nema pojma o osnovi i smislu nastanka tih teorija i uglavnom mu je svejedno koja je prava osnova i smisao njihova nastanka. On jednostavno vjeruje. I ne dovodi u pitanje.

Nije nikakvo čudo da pretežno-znanstvenici i praktičari, te pretežno-ideolozi ili filozofi, teoretičari i vjernici, često ne nalaze zajednički jezik.

Znanstvenomisleći sumnjaju u teorije religioznih jer se iste zasnivaju na tvrdnjama koje su nerijetko u suprotnosti sa znanstveno utemeljenim činjenicama.

Znanstvenomisleći ne vjeruju teorijama ideologa jer se u njima nerijetko ne razlikuju teorije i neka osobna mišljenja.
Ideolozi su u sukobu s njima jer znanstvenici ne priznaju verbalne argumente nego konkretne dokaze i ne daju se uvjeriti tek tako.

Ideolozi se ne razumiju sa religioznim ljudima, jer se uistinu religiozan čovjek koji čvrsto vjeruje ne da obrlatiti bilo kakvim ideologijama sa strane.

Religioznim ljudima kruti znanstvenici djeluju nepristupačno i zatvoreni za primanje poruka vjere...

I tako dalje.

Na sreću, većina ljudi u stanju su misliti i praktično, odnosno znati, razabirati, stvarati i prihvaćati ideje, i vjerovati, a to su i neki od preduvjeta ugodnog suživota na ovoj planeti.

No postoje i ekstremi u bilo kojem od načina razmišljanja koji svojim odudaranjem ne narušavaju prirodan tok stvari i razvoja.
Ali se dovode u situaciju da ih ostali svijet prije ili kasnije prestane slušati jer se mnogima iz toga svijeta ipak upalila lampica vlastitog iskustva koja svijetli sasvim drugačije od bilo koje nametnute ideje ili ideologije.