Zašto raditi na sebi?
ili Treba li mi zaista ova kriza u životu?
ili Tko sam zapravo ja ispod svih tih maski i uloga?
Život je promjena. Promjena je život. Bježeći od promjena bježimo od života.
Želimo živjeti u poznatom, sigurnom, po mogućnosti istom okruženju u kojem imamo privid kontrole. Bojimo se otkaza, ne želimo se seliti, godišnji provodimo uvijek na istom mjestu, djecu odgajamo na isti način, jedemo istu, poznatu hranu, pravimo se da nemamo više što naučiti. Ponosni smo što sve držimo pod kontrolom. Osjećamo se moćno. Samo povremeno, vrlo rijetko si dozvolimo priznati da nas zbunjuje neki dubinski osjećaj nezadovoljstva, zbunjenosti, izgubljenosti, zaglavljenosti. Ne razumijemo zašto nismo zadovoljni – pa napravili smo sve kako treba: završili školu, našli posao, oženili se, kupili stan, napravili djecu i sada bismo trebali biti mirni. Do mirovine uživati u plodovima svoga rada. U miru sigurnosti, stabilnosti, poznatosti. Ne razumijemo zašto nemamo volje ugasiti televizor i ustati, zašto se ne osjećamo više živima, zašto je nestala strast. Ne razumijemo zašto sada odjednom partner želi kupiti novi namještaj, auto, stan, ljubavnicu. Zašto odjednom želimo imati još jedno dijete iako znamo da je prekasno? Zašto sve ne može jednostavno ostati ovako kako jest? Sjetimo se kako smo s dvadesetak godina teško zaspivali, uzbuđeni zbog sutrašnjeg dana i svega novoga što nam donosi. Shvatimo da tog osjećaja života i uzbuđenosti životom u nama već dugo nema, ali se i dalje odbijamo maknuti s mjesta zaljubljeni u svoje probleme, u svoju zaglavljenost, bespomoćnost, oholost, narcisoidnost. I onda se razbolimo. Ili rastanemo. Ili izgubimo dijete. Ili posao. I ništa nam više nije jasno.
Nakon dugo vremena pokušavamo shvatiti, sjetiti se, ali tako smo duboko zakopali svoju mudrost, tako smo dugo živjeli na površini, u tuposti da ne uspijevamo ništa drugo osim stajati paralizirani od straha, srama i krivnje. Čekati da nas netko spasi, ne vjerujući uopće da je to moguće. Što se događa? Tko sam stvarno ja? Koji kurac radim ovdje? Zašto hodam satima po šoping centru? Što želim? Što mi treba? Kako da ponovno oživim, prodišem, sjetim se? Zašto ne može jednostavno sve ostati ovako kako je sada i ne mijenjati se? Zato što ne može.
Promjena je život, a život je promjena. Što prije to prihvatimo, lakše će nam biti.
Život je veći od nas. Možemo pokušavati zaustaviti njegov tok u sebi, ali u jednom trenutku život će proteći nama. Zaobići će naše otpore, pronaći će neku rupu u blokadama kojima smo ga potisnuli, potaknut će nas na promjenu, a mi toga uopće nećemo biti svjesni. Osjetit ćemo da nam nešto nedostaje, da nam nešto treba. Nećemo odmah znati da tražimo izgubljeni dio sebe, da se želimo vratiti u tok. Tako davno smo sebe izgubili da se toga ne možemo ni sjetiti. Samo ćemo odjednom osjetiti frustraciju jer nemamo što obući, jer nam je dosadno, jer se nikako ne možemo najesti. Otići ćemo kupiti nešto novo. Ili ćemo neplanirano pozvati u goste prijatelja kojega smo susreli nakon dvadeset godina. Pristat ćemo na promjenu. I što smo mudriji, manje drame će nam trebati. Što smo mudriji, manje kriza, problema, težine, boli će nam trebati da čujemo poziv naše duše da se vratimo sebi, da se damo, osjetimo, prepoznamo, upoznamo. Neće nam trebati smrt, bolest, otkaz ili neimaština da prihvatimo promjenu.
U šoping centru ćemo naići na letak o zanimljivoj radionici, na putu kući ćemo primijetiti novi rekreacijski centar, prijatelj kojega smo pozvali na večeru će nas oduševiti prijedlozima novih iskustava. Prihvatit ćemo. Reći ćemo „Da!“ životu. Dozvolit ćemo si da se sjetimo.
Otvorit ćemo srce. Prihvatit ćemo život kroz iskustvo boli, promjene, užitka, lakoće. Osjetit ćemo ljubav. Prihvatit ćemo sebe takve kakvi jesmo. Dozvoljavajući da život proteče nama, proteći ćemo životom iznenada svjesni da se napokon možemo prestati bojati smrti, da jesmo besmrtni. Sjetit ćemo se tko smo.
Blog o voljenju sebe – Karolina Perišić: Zgode i nezgode svakodnevnog života
bglavac
edin.kecanovic
