Umrli u nama žive
U konstelacijama vidimo da su umrli vrlo blizu nas. Oni su dio naše kolektivne obiteljske svijesti i kroz postupak konstelacija relativno je jednostavno povezati se sa njihovom energijom. Umrli nisu nigdje otišli.
“Široko prihvaćena ideja je da su mrtvi odsutni, sahranjeni i otišli. Stavimo i ploču na grob da ne mogu pobjeći. Ali kako je to čudna ideja – da su mrtvi odsutni. Život dolazi iz nečega što je skriveno, što mi ne poznajemo. Pojavi se iz nepoznatog i onda se vrati u nepoznato.” (Bert Hellinger)
Umrli članovi našeg obiteljskog sistema ostaju sa nama i zaslužuju svoje mjesto u vidu sjećanja na njih, obilježavanja obljetnica, te rituala na posebne dane kao što je odlazak na groblje i paljenje svijeća na dan Svih Svetih. Kolektivna obiteljska svijest čuva cjelovitost obitelji tako što osigurava da svi članovi – živući ili umrli jednako – imaju svoje mjesto u obiteljskom sistemu.
Ovo je prilično lako učiniti sa svim članovima naše obitelji koji su poštovani i voljeni. Poteškoće nastaju kada nekoga (u životu ili smrti) isključimo iz našeg srca, jer je na primjer učinio nešto što smatramo lošim. Kada našom prosudbom odlučimo da ga više nećemo smatrati članom obitelji. Kao da je to pitanje naše odluke!
Poteškoće, u vidu energetske upetljanosti također nastaju kada isključimo nekoga zbog toga što ne znamo za njihovo postojanje. Npr. prvo mrtvorođeno dijete naših roditelja za koje nam nisu nikada rekli. Ili za brata blizanca koji je začet sa nama i koji je otišao dok još nitko nije znao za njegovo postojanje. Ili za dijete rođeno iz izvanbračne očeve veze koje se taji. Ili za abortirane braću i sestre. Ili za ratne žrtve našeg djeda o kojima se nikada nije pričalo.
Ovim članovima koji definitivno pripadaju našem obiteljskom sistemu ne dajemo mjesto koje im pripada iz neznanja. Sistemske posljedice ovog isključivanja su svejedno vrlo teške. One mogu rezultirati identifikacijom sa mrtvom osobom što se manifestira kao nedostatak životne energije, depresija i poriv za smrću. Ukoliko ne razrješimo ovakvu energetsku upletenost sa isključenom osobom možemo požuriti ka prijevremenoj smrti kroz prometnu “nesreću”, bolest ili oduzimanjem vlastitog života.
“Mnogi živi žele biti sa umrlima, osjećaju kako ih nešto vuče ka njima. Ali kad mrtvima odaju počast, mrtvi se približe njima i imaju prijateljski uticaj. Iako udaljeni, njihova prisutnost ima blagotvorno djelovanje.” (Bert Hellinger)
Često su djeca ta koja su isključena i čija isključenost uzrokuje energetsku upetljanost roditelja, braće i sestara ili potomaka u obiteljskom sistemu ukoliko nisu viđena, priznata, uključena, poštovana. Svako dijete zaslužuje mjesto u obiteljskom sistemu: abortirana djeca, pobačena djeca, mrtvorođena djeca, djeca koja su dana na usvojenje, vanbračna djeca, djeca koja su umrla rano. Ona su dio obitelji. Važno je da ih se sjetimo, da poštujemo njihovu sudbinu i da ih na taj način uključimo.
Mrtvi ne traže puno. Sigurno ne traže nemoguće. Također ne traže ništa što bi bilo štetno za žive. Kroz iskustvo konstelacija znamo da su mrtvi obično vrlo blagonakloni prema živima i da su u miru kada vide da živi žive. I da se život za članove njihove obitelji nastavlja iako je za njih završio.
Ponekad živi imaju predodžbu da su mrtvi žalosni što su mrtvi. Ponekad također misle da oni mogu učiniti nešto za mrtve tako da im se pridruže. Kada se u konstelaciji otkrije takva dinamika obično se pokaže da je to iluzija i da mrtvi ne žele takve žrtve od živih. Ono što je, čini se, dovoljno je samo da ih se vidi, sjeti, da se poštuje njihova sudbina (ma kako teška ili tragična bila) i da se živi okrenu svijetu živih. Za one koji se ne mogu odvojiti od mrtvih, ovakvo suočavanje sa njima u konstelaciji je oslobađajuće.
“Rasprostranjeno je mišljenje da su mrtvi loše prošli. Ali mogli bi isto tako reći da su oni blagoslovljeni. Život je težak samo živima.” (Bert Hellinger)
Pitanja koja možemo sebi postaviti su: Tko je u mojoj proširenoj obitelji, obuhvaćajući nekoliko generacija unatrag umro rano?, Tko je bio napušten? Postoji li nešto što se taji? O čemu ili o kome se ne priča? Da li je nekome umrla majka pri porodu? Da li je bilo pobačene djece? Da li je netko iz naše obitelji bio u ratu? Da li je netko prouzročio smrt nekoga ili bio odgovoran za smrt mnogih? Da li je moja obitelj profitirala na račun tuđe nesreće?
Samo razmišljanje o ovim pitanjima može ponekad dovesti do informacije iz neočekivanih izvora. U velikom broju obitelji postoje oni koji čekaju da budu uključeni. I veliki broj nas ima problem u životu zbog dinamike isključivanja nekog ili nečeg iz našeg obiteljskog sistema.
Svaki živući član obitelji, a to uključuje naravno i nas, ima sistemski potencijal za dinamiku “poriva za smrti”. Ova dinamika se može prenositi s koljena na koljeno kroz mnoge generacije dok je netko ne razrješi na pravi način (što obično znači uključivanje onog što je bilo isključeno).
Poriv za smrću javlja se i kao posljedica “krivice preživjelih”. Blizanac koji preživi a njegov brat ili sestra ne, osjeća sistemski pritisak da i on ode. Dijete kojemu je majka umrla na porodu dajući život njemu osjeća da je cijena za njegov život prevelika i da je ne može platiti. Smrt se tada čini lakšom opcijom. Sudionici ratnih borbi koji su preživjeli dok mnogi od njihovih suboraca nisu osjećaju veliku solidarnost sa svojim umrlim drugovima i poriv da im se pridruže: “Ja ću dijeliti sa tobom tvoju sudbinu”, “Ja živim, ali se emocionalno povlačim od života kao da sam mrtav”. Ovo se može se izraziti kroz bolest, adikciju, rizična ponašanja, nesreće.
Poriv ka smrti svojih roditelja djeca instinktivno osjete i brinu se za njih. Ponekad oni ovaj poriv preuzmu na sebe kroz dinamiku koja se može izraziti kroz neizgovorenu rečenicu “bolje da odem ja nego ti draga mama ili dragi tata.” Ove i slične nesvjesne dinamike rasvjetljavamo kroz metodu sistemskih konstelacija.
Rituali i ceremonije kao što su pogrebne ceremonije i obilježavanje obljetnica su važni jer nam omogućuju da osjetimo i izrazimo svoju bol uz podršku naših bližnjih i zajednice. Ovakvi rituali su također načini uključivanja mrtvih u našu svijest i naš život i naše sjećanje. Kao i način zdravog energetskog odvajanja od umrlih i okretanju ka svijetu živih.
“Nakon nekog vremena svim mrtvima mora biti dozvoljeno da budu zaboravljeni. Ponekad nešto stoji tome na putu. Možda im još trebamo odati počast, možda im se zahvaliti, ili možda još tugovati za njima. Tada, oni su slobodni od nas i mi od njih.” (B. Hellinger)
Image “The child who was never born” by Martin Hudaceka
https://konstelacijakroacija.wordpress.com/2014/11/01/umrli-u-nama-zive/
bglavac
edin.kecanovic
