Koliko često omalovažavaš nekoga.
Koliko često se rugaš nečijim riječima,
osjećajima i mislima iz kojih su nastale
koje ne možeš ni znati,
u koje ne možeš doprijeti.
Koliko često ne prepoznaješ
svoju zavist, grubost,
neutemeljene tvrdnje,
zajedljivost, nezadovoljstvo,
pripisujući to isto drugima.

Koliko često vjeruješ
da je netko drugi stvaratelj tvojih osjećaja
a ne ti.

Koliko često osuđuješ nekoga:
jer nije po modi,
jer nije u skladu s tvojim očekivanjima,
jer nema istu boju kože kao ti,
jer je premršav,
jer je predebeo,
jer ima poroke,
jer ne posjeduje posao, stan, auto,
jer nije po normama,
jer se usudi reagirati onda kada se svi potule i šute,
jer šuti onda kada se svi razbrbljaju,
jer ne voli isto što i ti,
jer ne osjeća isto što i ti,
jer nema tvoje znanje,
jer zna više od tebe,
jer nije talentiran kao ti,
jer ima talente koje ti nemaš,
jer krši pravila pisana i nepisana,
jer je drugačiji,
jer je lud...

Koliko često osuđuješ one koji osuđuju,
ne prepoznajući da upravo radiš to isto.

Koliko često se obraćaš iz srca.

Nikada ne vičeš glasno:
„Udri! Razapn! Kamenuj!“
Nikada ne stojiš nad „osuđenikom“
s podsmijehom, prezirom,
galameći:
„Nisi u redu! Tako ti i treba! Kriv si, kriv!“

A koliko često to činiš u tajnosti
kad misliš da te nitko ne može čuti.

Nema veze.
Bilo i prošlo.
Ti ideš dalje, od sada noseći sa sobom
samo ono što ti je doista potrebno.
I znaš da se može i drugačije
misliti,
osjećati.
pokazati
i dokazati ako treba.

Možda tvoj mali, do jučer sebični svijet
neće odmah zatreperiti
od radosti,
pred novim obasjanjem
zahvalnosti i suosjećanja

Ali hoće duša u duši koja ljubi.