Tijelo – ogledalo duše

Naši su životi priče. Nekada, međutim, svoje priče ne prepoznajemo dok se odvijaju pred nama. Premda ponekad maglovito naslutimo da je naša priča jedinstvena, vrijedna razmišljanja. Možda bismo dobro postupili kad bismo meditirali o svom životnom putu i povremeno si postavljali pitanja kao što su: “Tko sam? Koja je moja svrha? Kakvim putem želi ići moje srce?” te pažljivo osluhnuli ono što se iz tog spokoja i tišine s vremenom pojavi. Jer svaki je život jedinstvena priča, istkana od brojnih podpriča, zapleta, tokova i vremena. Već i nejasna slutnja naše priče omogućit će nam da više budemo stvaraoci, a manje žrtve svoga života.

(Jon Kabat-Zinn)

 

Pa i kada je riječ o područjima za koje mislimo da nisu pod našom kontrolom. Kao što su razne manje i veće nezgode, nesreće i bolesti, čiju pojavu i uzroke gotovo u pravilu pripisujemo Višoj sili, uvjereni da protiv toga ne možemo ništa. Često zaboravljamo da smo kao ljudska bića kompleksan spoj duha i materije te istovremeno živimo na mnogo razina postojanja: tjelesnoj, emotivnoj, mentalnoj i duhovnoj. Te se razine međusobno dodiruju, prožimaju, potiču i djeluju jedna na drugu, ogledajući se i manifestirajući u onome što nazivamo svojom stvarnošću.

Ljudsko je tijelo vrlo osjetljiv instrument, koji svakom stanicom prenosi poruke naše duše. Simptomi raznih oboljenja odraz su unutarnje neravnoteže i nerazriješenih emotivnih i drugih konflikata, kojih često nismo svjesni.

Osobno sam temi o kojoj pišem bila privučena vrlo davno, pokušavajući razumjeti što se događa sa mnom i mojim tijelom. Od  najranijih dana ono me “obasipalo” dijagnozama i prognozama o tome koliko mi još života preostaje, a ta se prognoza u jednoj fazi kretala od dvije godine do svega nekoliko sati. Kako mi u to vrijeme nije bila dostupna nikakva literatura na tu temu, prve nevješte korake radila sam potpuno intuitivno slijedeći puki nagon za preživljavanjem i učeći iz pokušaja i pogrešaka. Teoretsko znanje, obogaćeno i iskustvom u radu s drugim ljudima, došlo je poslije kada sam već odavno bila izvan prvih začaranih krugova. S vremenom sam naučila vjerovati tijelu i više slušati njegove signale. Shvatila sam da ono nije tek zatvor u kojemu je stiješnjena moja duša, nego čudesan hram unutar kojega ona može rasti i razvijati se. A zajedno s njom i svijet koji čini moju svakodnevicu.

Kako je sve to povezano

Znanstvena istraživanja rađena posljednjih nekoliko decenija donijela su niz otkrića na temu ljudskih emocija, odnosa između duha i tijela te utjecaja traumatskih događaja i situacija na mozak osobe, a time i na njezino opće psihofizičko stanje. I na našem jeziku objavljeno je nekoliko knjiga na tu temu poput knjiga Antonia Damasia, Candace Pert, Petera Levina i drugih. Čini se da traumatska iskustva mogu oštetiti temporalni lobus važan za zvuk i govor, limbski sustav “odgovoran” za proradu emocija, cerebralni vermis, područje mozga povezano s emocijama, pozornošću i regulacijom limbskoga sustava te corpus callosum kojim se prenose infomacije između lijeve i desne moždane polutke. Uzme li se u obzir da se u mozgu nalaze centri koji upravljaju funkcijama povezanim sa svim dijelovima tijela, lako je zamisliti da posljedice emotivnih i fizičkih trauma obuhvaćaju cijeli naš psihofizički sklop. Promotrimo li ljudsko tijelo kao cjelovit sustav, unutar kojega svaki organ ima svoje mjesto, svrhu i vrijednost, te funkcije pojedinih organa prevedemo na simbolički jezik emocija i misli, ubrzo ćemo vidjeti povezanost među raznim razinama na kojima kao ljudska bića organiziramo svoj svijet djelujući u njemu i na njega.

Cijeli svemir sačinjen je od međusobno povezanih nevidljivih niti energije, koja ga hrani i održava. Ništa ne nestaje već se samo mijenja i transformira u nešto drugo. Drugim riječima, uz naš organski, krvožilni, koštani sustav, čijom pomoći funkcioniramo na tjelesnoj razini, postoji i običnim okom nevidljiv svijet energetskih tijela, središta i mreža. I svi djeluju jedni na druge. Osim razine aure i energetskih centara (čakri, kotača energije) koje odgovaraju žlijezdama s unutarnjim lučenjem, postoje i druge razine i centri energije o kojima se premalo govori i piše, poput razine namjere i razine izvornoga bića. Svaka naša misao, emocija, povreda, unutarnji ili vanjski konflikt mogu se očitati na svakoj od njih. Fizičko tijelo samo je pozornica na kojoj se odigravaju prizori naših unutarnjih drama. Te drame zapisane su i u našim stanicama, u našem genetskom kodu – otkuda god da krenemo, djelujemo i na sve druge razine i aspekte sebe.

Bog neka blagoslovi korijene! Tijelo i duša su jedno.

(Theodore Roethke)

Simptomima nam tijelo otkriva priče koje leže u njihovoj pozadini. Njihov govor lako je razumjeti. Upitamo li se samo u čemu nas određeni simptom ometa i na što nas primorava, vrlo ćemo brzo   doći do unutarnjega konflikta koji leži u njegovoj pozadini. Njegovo osvještavanje prvi je korak u razrješavanju, a time i u prevladavanju simptoma koji nas je na nj upozorio.

Od prvih dana…

Mnogo je teorija o tome kada svijest budućeg bića ulazi u staničnu strukturu, ali po svoj prilici neka vrsta svjesne percepcije ili inteligencije koja upravlja cijelim procesom prisutna je već u trenutku začeća. Bez obzira na to nazivamo li tu energiju duša, viša sila ili životna sila, ona je očito neodvojivo povezana s tijelom.

Ubrzo nakon začeća počinju se oblikovati glava i kralježnica budućega djeteta, a potom i ostatak kostura. Po tome kosti predstavljaju prvi impuls za utjelovljenjem duše ili, riječima Roberta St. Johna (autora knjige Metamorfoza – prenatalna terapija), „prvi obrazac onoga čime započinjemo svoj život u trenutku začeća“. U njima je sadržano nasljeđe predaka, karmički obrasci i ostali faktori oko kojih će se kretati priča života koji nastaje. Drugim riječima, kao osnovna struktura te najčišći i najgušći oblik energije koja održava ljudski život i omogućuje mu da se manifestira, kostur je povezan s duhovnim bićem. U skladu s time, povrede i lomovi kostiju i druge traume povezane s koštanim sustavom govore o vrlo dubokim negativnim uvjerenjima i konfliktima na duhovnoj razini, koji nas sprečavaju da se (i unutar sebe i u vanjskom svijetu) i dalje krećemo kako smo navikli. Mnogi se zaglave u određenom načinu razmišljanja i doživljavanja sebe i drugih. Zatvaraju se prema svemu novom i drukčijem što bi moglo dovesti u pitanje njihov fiksirani svijet. Kretanje i promjena održavaju elastičnost u doslovnom i simboličnom smislu riječi. Ono što se ne mijenja s vremenom postaje rigidno, kruto, nepropusno. Okoštalo. Česti lomovi kostiju u starijoj dobi govore o slabosti naizgled čvrste konstrukcije takvog načina življenja. Ometajući ga u obavljanju svakodnevnih rutinskih aktivnosti, slomljena noga ili ruka prisiljavaju čovjeka na mirovanje. Time on dobiva priliku da se odmakne od ustaljenih navika te okrene prema unutra, kako bi u tišini unutarnjega svijeta pronašao nove sadržaje i svrsishodniji način življenja, primjereniji zahtjevima i izazovima njegova bića, dobi i životne situacije. Povrijeđeni dio tijela može pružiti dodatne informacije o prirodi konflikta koji se na taj način pokušava artikulirati.

Meko tkivo (u koje spadaju mišići, živci, koža, meso i unutarnji organi) povezano je s mentalnom energijom osobe, odnosno njezinim iskustvima, stavovima, slikama, odlukama i ponašanjem. Stanje mekoga tkiva govori kako se ophodimo sa životom i životnim problemima, odnosno trudimo li se zaštititi od mogućih novih povreda pod svaku cijenu, skriti svoje slabosti. Napeti mišići, tumori ili naslage sala obično govore da se osoba čvrsto drži obrazaca razmišljanja povezanih s određenim dijelom tijela. Prema riječima Debbie Shapiro (autorice knjige The Bodymind Workbook), „meko je tkivo poput zemlje – supstanca iz koje naš život raste i razvija se“.

90% našega tijela sastoji se od tekućine. U tom moru plivaju i naši nagoni, emocije i impulsi koji nas potiču, griju i energiziraju, istovremeno odražavajući kretanje našeg unutarnjeg bića. Tjelesne tekućine (voda, krv, mokraća, limfa) odgovaraju raznim emotivnim aspektima i poremećaji ravnoteže među njima, poput prejakoga znojenja ili suhoće, povišenoga ili sniženoga tlaka, govore o problemima s izražavanjem ili potiskivanjem emocija.

Sam čin začeća predstavlja most između apsolutnoga i relativnoga, nematerijalnoga i materijalnoga. Do rođenja u fizičkom svijetu i duša i tijelo proći će kroz niz faza – simbolički taj put odslikavaju energetski centri ili žlijezde s unutarnjim lučenjem. Svaki od njih povezan je s određenim sustavom organa, njihovim zadacima i potencijalnim slabostima.

Uz taj prividno vertikalan slijed, postoji i horizontalan, kojim upravljaju osnovne dvojnosti materijalnoga svijeta – aktivna koju pokreće nagon za životom (yang) i pasivna koju pokreće poriv za smrću (yin). Poštujući ta dva slijeda, naš razvoj odvija se spiralno. Krećući se spiralnim stepenicama, uranjamo u sebe i izranjamo, umiremo i ponovno se rađamo mnogo puta tijekom svoga životnog vijeka.

Fizički ekvivalent silama yina i yanga dvije su moždane polutke, od kojih svaka ima svoje zadatke i funkcije. One upravljaju lijevom i desnom stranom tijela, koje bi u idealnom slučaju trebale biti savršeno uravnotežene. No najčešće nije tako. Stoga će stanje organa na određenoj strani tijela ovisiti o tome kako se osoba ophodi s konkretnim temama povezanim s moždanom polutkom koja upravlja tom stranom.

Reci mi od čega boluješ – reći ću ti kakav si

Svijet je poput kompliciranoga tkanja međusobno povezanih događaja koji se na razne načine izmjenjuju, preklapaju ili jedan s drugim stapaju, tvoreći tako cjelovitu strukturu.

(meni nepoznat autor)

Nitko nije posve usklađen i savršeno zadovoljan svim aspektima svoga života. Međutim, možemo mijenjati samo ono čega smo svjesni, a svjesni smo tek malog dijela sebe, svojih misli i emocija. Kako bi privuklo našu pozornost i potaklo nas da nešto promijenimo, nesvjesno se služi raznim sredstvima – fantazijama, snovima, tjelesnim simptomima. Takve “pojave” duhovni ljudi uzimaju ozbiljno te svakodnevnom meditacijom i radom na sebi postupno osvještavaju brojne aspekte svoje sjene i transformiraju ih u skladu s potrebama i zahtjevima svoje duše. Kako se ništa ne događa slučajno ni izdvojeno od svega drugoga, i problemi s kojima se suočavamo u vanjskom svijetu u pravilu su odraz neriješenih unutarnjih konflikata. Ne prepoznamo li ih i ne proradimo, nego ustrajemo u nedjelotvornim obrascima razmišljanja, osjećanja i ponašanja, naša će duša neriješeni konflikt manifestirati u obliku neke bolesti ili smetnje, kako bi nas potaknula da ga konačno vidimo, prihvatimo, proradimo i promijenimo ono što je potrebno. Tek tako može doći do potpunog iscjeljenja. Osvrnemo li se unatrag na vrijeme koje je prethodilo pojavi simptoma (obično od pola godine do godinu dana no katkada valja posegnuti i znatno dalje u prošlost), vjerojatno ćemo se prisjetiti problema s kojima se nismo znali nositi. Ponekad će se isti ili slični simptomi pojaviti više puta kako bi nas potakli da kroz bavljenje njima idemo do sve dubljih i sve finijih razina svojih unutarnjih drama, ne bismo li ih u potpunosti upoznali i razriješili.

Osvještavanje pozadine simptoma i njezino razrješavanje oslobađa zatočenu energiju te ponovno uspostavlja njezin zdravi protok. To posljedično dovodi do nestanka simptoma, koji sada više nema svrhu. Njegova poruka shvaćena je, lekcija naučena.

Naravno, ništa nije jednoznačno ni svodivo na jednostavne zaključke. Pitanja bolesti, života i smrti uvelike nadilaze mogućnosti našeg razumijevanja. Mnogo toga ovisno je i o onome što religiozni ljudi nazivaju Božjom milošću. Međutim, u svakom procesu postoje magijska i mistična faza. Magijska se odnosi na ljudsko djelovanje (npr. seljak treba obraditi zemlju, posijati sjeme i zalijevati). Na mističnu (kišu, sunce, vrijeme potrebno da sjeme izraste u plod), međutim, ne možemo utjecati. Ona ima svoju logiku, tempo i sredstva. Pokušaj razumijevanja govora tjelesnih simptoma i djelovanje u skladu s onim što razumijemo kao poruku duše spada u magijsku fazu procesa iscjeljenja. To je ono što mi možemo napraviti, kako bismo se otvorili suradnji s onim višim, neshvatljivim, mističnim.

Nije uvijek lako razumjeti što nam tijelo želi reći, kakvu nam poruku duše želi prenijeti. Kao polazna točka mogu nam poslužiti pitanja poput: Koju ulogu igra povrijeđeni/oboljeli dio tijela, kako njegov rad doprinosi pravilnom funkcioniranju cijelog organizma, kakve osjećaje taj problem u nama izaziva, kojim riječima se služimo kako bismo ga opisali, kad su se pojavili prvi simptomi, kako su se razvijali, što se kroz to vrijeme događalo u našem životu? Osim toga, kako ništa u životu nije samo crno ili bijelo, možemo se upitati koji bi bio skriveni dobitak te bolesti, koji nas je skriveni motiv doveo do nje (i potiče nas da je održavamo) – te možemo li to ( dobivanje pažnje, njege, izbjegavanje konflikta s osobom koju doživljavamo moćnijom od sebe, izbjegavanje odgovornosti u situaciji kojoj se ne osjećamo doraslima i sl.) ostvariti na zdraviji način.

Od glave do pete – teme za razmišljanje

Važnije je da liječnik poznaje bolesnika koji “ima” bolest, nego bolest koju “ima” bolesnik.

(dr. Albert Schweitzer)

Mnogo je pristupa pozadini bolesti i svaki obuhvaća tek neki aspekt. Ljudi su slojevita bića i ne možemo ih „svesti u ladice“. Svaki pokušaj slaganja određenih crta i njihovih uzroka (kao i kada je riječ o tipovima ljudskih karaktera) tek je naznaka, poticaj od kojeg možemo krenuti, istražujući brojne niti i očice od kojih je ispletena mreža nečijega postojanja.

Svrha je ovoga kratkog pregleda – odškrinuti neka nova vrata, potaknuti na razmišljanje, istraživanje.

Krenimo od najjednostavnijih, gotovo svakodnevnih smetnji kao što su razne infekcije, upalni procesi kroz koje se manifestiraju potisnuti konflikti.

Infekcija počinje kad uzročnik (virus, bacil) naiđe na plodno tlo. Sklonost nekog organa upalama obično se objašnjava njegovom urođenom slabošću. Ljudi skloniji psihosomatskom načinu razmišljanja to će dovesti u vezu s prirodom psihičkoga konflikta.

Prodrijevši u tijelo, uzročnik stvara upalno žarište. Oko njega se skuplja tkivna voda i prave otekline, čime osoba postaje svjesna njegova postojanja. Suočen s uljezom, organizam se počinje boriti. To je često praćeno povišenom temperaturom, koja predstavlja neku vrstu katarze. Ako je riječ o konfliktu manjeg opsega, uzročnik će putem gnoja – materijaliziranoga produkta borbe između njega i obrambenih snaga – napustiti tijelo u promijenjenom, neopasnom obliku, ostavljajući o sebi informaciju u obliku tzv. “specifičnog” ili “nespecifičnog” imuniteta”. To znači da kroz bolest istrenirane i ojačane obrambene snage u budućnosti mogu specifično reagirati na slične napadaje.

Ne uspije li organizam pobijediti uzročnika, jedan je od mogućih ishoda – smrt. Ne pobijedi li pak nijedna snaga, između uzročnika i obrambenih snaga uspostavlja se kompromis: uzročnik ostaje u tijelu, naizgled miran, ali spreman  aktivirati se u sljedećoj „prikladnoj“ situaciji. Neriješeni konflikt i dalje blokira energiju. Raznim vrstama lijekova poput antibiotika problem se u osnovi ne rješava već samo utiskuje još dublje, sve dok jednom ne bukne u obliku neke znatno kompleksnije bolesti, koju više neće biti moguće ignorirati. Bolje bi bilo upitati se koji svoj unutarnji i/ili vanjski konflikt ne vidimo, izbjegavamo, ne priznajemo. Dodatne informacije o prirodi konflikta i njegovoj pozadini mogu pružiti pitanja vezana uz funkciju “osjetljivog” organa ili područja tijela.

GLAVA je najviša instanca fizičkih bića i predstavlja ono što je suprotno tijelu i tjelesnome, a istovremeno je i povezano s njim. Osjetilnim organima, od kojih je većina smještena upravo u/na njoj, „opipavamo“ svijet oko sebe, kako bismo u njemu pronašli svoje mjesto. Da bismo u tom svijetu preživjeli i ostavili trag, trebamo ga pravilno percipirati, međusobno uskladiti razne suprotnosti i kretati se primjerenim koracima, vodeći pritom računa o sebi, drugima, situaciji i važnim duhovnim zakonima. Koliko vidimo/čujemo sebe i druge, pred čime zatvaramo oči/uši, što nam je neugodno, što želimo vidjeti/čuti pod svaku cijenu (a što pak izbjegavamo), koristimo li svoj vid/sluh/njuh… pravilno (da bismo spoznali istinu koja leži iza privida problema s kojima se suočavamo)?

Jedan od čovjekovih najvećih ukrasa je kosa, koja se diljem svijeta smatra(la) simbolom slobode i snažna duha, oslobođenog imperativa okoline. Što potreba za mijenjanjem boje kose govori o prihvaćanju i poštivanju svoje istinske prirode te slobodi življenja u skladu s njom? Čime se pritom rukovodimo? Kakvu cijenu za to plaćamo?

Zubi su poput vrata između nas i vanjskoga svijeta, filtera koji odlučuje što propustiti a što ne. Oni su oružje kojim zahvaćamo, grizemo i usitnjujemo hranu (ali i stvarnost s kojom dolazimo u dodir), kako bismo je lakše progutali i probavili. Da bi mogli vršiti svoju ulogu, potrebna im je podrška, sigurnost prirodne kolijevke – čeljusti i zubnoga mesa, tj. osnovno povjerenje u život. Zubi pripadaju čvrstom tkivu, dakle, području središnje energije bića – koga/što želimo/trebamo napasti, a što “pustiti” i kako se osjećamo/nosimo s tim (stojimo li iza toga ili se možda zbog svojih agresivnih poriva osjećamo toliko krivo da se ne usudimo ni pokušati zagristi u nešto, a kamoli napraviti korak dalje)?

Poput tekućine, hrane i zraka neophodnih za preživljavanje, kroz grlo prolazi i naša stvarnost. Uz njegovu pomoć komuniciramo s vanjskim svijetom. Koliko puta smo nešto morali “progutati”, osjećamo li da imamo pravo biti tu, reći ono što mislimo i osjećamo u nekoj situaciji?

Kao što mu i samo ime kaže, KOŠTANI SUSTAV i SUSTAV ORGANA ZA KRETANJE podržavaju tijelo i omogućuju mu da se kreće.

Kralježnica je na mnogo načina najvažniji dio tijela. Kroz nju vodi središnji put živčanoga sustava, opskrbe krvlju i duhovnom energijom. Svojim oblikom  nalik na dvostruko slovo S omogućuje nam i pokretljivost i uspravno držanje. Rukama hvatamo, držimo i stvaramo u materijalnome svijetu, nogama koračamo kroz život, zdjelicom to kretanje oblikujemo, koljenima se saginjemo priznajući autoritet i moć Više sile. Držanje i kretanje u vanjskome svijetu odgovara unutarnjemu, odražavajući ga doslovno ili se trudeći pokazati suprotno od onoga kako se stvarno osjećamo. Postupamo li u skladu sa svojim uvjerenjima? Što nas obeshrabruje, a što potiče? Idemo li linijom manjeg otpora, usuđujemo li se poduzimati rizike (prirodne ili pak pod svaku cijenu)? Kakav je naš odnos prema Višoj sili, kako se trudimo osigurati ljubav bližnjih (npr. dominacijom/kontrolom ili pristajanjem na mnogo toga što nam ne odgovara)?

Između nas i vanjskoga svijeta naša je vlastita koža.

(Diane Ackerman)

KOŽA je naš najveći organ. Ona našu unutrašnjost odvaja od vanjskoga svijeta i povezuje je s njim. Njome podvlačimo granicu prema drugima, ali i komuniciramo s njima. Na njoj se odražava, i kroz nju se djeluje, na sve što se događa ispod njezinih slojeva. Upravo se na toj činjenici baziraju mnogi dijagnostički postupci i terapije alternativne medicine od iris dijagnostike do refleksoterapije, akupunkture/akupresure. Koliko poznajemo i priznajemo svoje i tuđe granice, kako kontaktiramo sa svijetom, zatvaramo li se u oklop ili se otvaramo bez ikakve mjere, što to želi izići i probiti se van, što nas zaista “svrbi”, prepoznajemo li svoje čežnje i strasti, priznajemo li svoje agresivne porive?

Tim pitanjima dolazimo u područje ORGANA ZA DISANJE. U njihovu središtu su pluća, drugi veliki organ kojim komuniciramo sa svijetom, jer svi udišemo isti zrak i to ne možemo izbjeći, čak ni kad je riječ o ljudima koje doživljavamo kao „neprijatelje“. U tom su smislu pluća povezana s tolerancijom i ljubavlju prema bližnjima, bez obzira na njihov spol, naciju i boju kože. Stari su Grci, a kasnije i kršćanski mistici, tu vrstu ljubavi nazivali agape (grč. ljubav; to je i naziv za zajedničku gozbu u prvih kršćana). Dubokim disanjem, osim zraka, udišemo i životnu energiju, osjećajući kako se razni dijelovi našeg bića bude za život sada i ovdje. Pronaći pravu granicu između sebe i drugih, postići istinsku ravnotežu između davanja i primanja – jedan je od najvećih životnih izazova. Nije lako uskladiti unutarnji svijet s vanjskim, svoje vrijednosne kriterije s tuđima, sličice u svojoj glavi s realnošću života. Stoga nije čudno što mnogi ljudi obolijevaju od upala pluća, bronhijalne astme… da i ne spominjem razne vrste alergija čiji se broj u posljednje vrijeme rapidno povećava. Što ne želim uzeti u sebe, što ne želim dati, s čim ne želim doći u kontakt? Postoji li u meni konflikt između potrebe za kontrolom/dominacijom i osjećaja manje vrijednosti? Koja životna područja odbacujem smatrajući ih manje vrijednima (kakav strah se krije ispod toga), koja me pak ispunjavaju tolikim strahom da bih ih najradije izbjegao/la? Na što upućuje priroda moje alergije (seksualnost, agresija, bujanje prirode, prljavština u smislu tamnih područja života)? Što je s mojom agresijom a što s ljubavlju i sposobnošću da se otvorim (pustim da nešto uđe u mene)? Koliko svoju alergiju/astmu koristim da bih manipulirao/la okolinom, bojim li se novoga koraka, slobode?

Kao simbol ljubavi i osobne i neosobne, uz glavu kao simbol mentalne energije, srce upravlja čovjekovim doživljajem svijeta. Miran mišić, koji održava i određuje ritam našega života, svoj dragocjen posao obavlja u tišini sve dok se nešto ne poremeti. Većina ga tek tada postane svjesna. Koliko su nam srce i razum usklađeni? Koliko prostora dajemo svojim osjećajima? Živimo li i volimo punim srcem ili samo jednim dijelom? Slušamo li svoje srce, osluškujemo li prirodne ritmove unutarnjega bića ili ga guramo kamo smo zamislili, smatrajući da je tako bolje?

Tijelo je temeljna metafora vašega života. Ono je vaša Biblija, vaša enciklopedija, vaša životna priča.

(Gabrielle Roth)

Uz disanje, čestice vanjskog svijeta uzimamo u sebe i probavljanjem prerađujući ih i asimilirajući ono što nam je vrijedno te izbacujući ono što nam ne treba. Hraneći se energijom vanjskog svijeta u tvarnom i simboličnom smislu, te koristeći je kako bismo i mi mogli svijetu nešto dati. Sustavom probavnih organa probavljamo unutarnju i vanjsku stvarnost, izgrađujući se i izmjenjujući svoj svijet sa svijetom drugih. Mnogi znanstvenici crijeva smatraju našim drugim mozgom koji, uz ostalo, kontrolira i naš obrambeni sustav. Kako uzimamo hranu (fizičku i onu koja dolazi u obliku informacija, utisaka), proždiremo li je ili puštamo da, brižljivo prožvakana, polako klizi u grlo? Što ne možemo progutati, što ne možemo probaviti, što pak samo puštamo da prođe, ne pitajući se je li to za nas dobro ili ne? Što nas ljuti, što rastužuje? Čeznemo li za nekim beskonfliktnim svijetom u kojemu ćemo biti sigurni, zaštićeni i voljeni a da pritom ne moramo ništa učiniti ni dati?

Jetra je zanimljiv organ. Apsorbirajući hranjive tvari iz krvi te pročišćujući i raspoređujući važne tvari, kao što su masnoće i bjelančevine, ona nam doslovce daje i održava život. Usto, pretvarajući životinjske i biljne bjelančevine koje uzimamo hranom u ljudske, upućuje na makrokozmički evolucijski razvitak od biljnoga carstva prema čovječjemu, odražavajući ga svakodnevno na mikrokozmičkoj razini. Kroz tu svoju ulogu povezana je s religioznom stranom (lat. religio, religare – povezati) čovjekova života. Poznato je da su mnogi stari narodi (poput Grka, Perzijanaca, Etruščana…) jetru ubijenih životinja koristili za proricanje vjerujući da je iz njezine srebrnaste površine moguće očitati budućnost. Kakve ciljeve si postavljamo, uspijevamo li svoj svijet ideala uskladiti s realnim svijetom? Osjećamo li se dovoljno voljenima i prihvaćenima da jasno možemo vidjeti razliku između onoga što je za nas dobro i onoga što je za nas otrovno? U kojim smo područjima izgubili sposobnost pravilne procjene? Kakav je naš odnos prema religiji i svejedinstvu, koje leži s one strane mnoštva šarenih boja materijalnoga svijeta?

Sve što primamo iz vanjskoga svijeta dolazi u krv, a ona je povezana sa samom suštinom našeg identiteta kao ljudskih bića, s individualnošću koja nas čini posve jedinstvenom česticom u moru života. Zbog toga se krv koristi/la u raznim magijskim obredima. I Faust je svoj ugovor s Mefistom, đavolom, potpisao krvlju. Krv je tekućina, sok koji prožima sve dijelove našega tijela, hraneći nas i održavajući na životu poput ljubavi koja je vezivna sila svemira. Ona čini cjelinom nas i naš život. Kao skup razbacanih čestica, bez nje ne bismo ni mogli postojati. Usuđujemo li se zaista otvoriti srce, voljeti sebe i druge bez obzira na rizik moguće povrede ili gubitka? Koliko poznajemo sebe i svoje potrebe i želje, usudimo li se živjeti u skladu s njima ili ih potiskujemo, plašeći se da bi nas mogli odbaciti oni do kojih nam je stalo? Kako se nosimo s ograničenjima koja nam nameće život? Kako se nosimo s konfliktima povezanim s time – „pucamo“ li i idemo glavom kroz zid ili se povlačimo (kao što se simbolično događa u slučaju visokoga ili niskoga krvnog tlaka)?

Da bismo mogli vidjeti, prihvatiti i ljubiti drugo ljudsko biće, trebamo naučiti vidjeti, prihvatiti i ljubiti sebe. Usprkos tome što nismo uvijek kakvi bismo htjeli biti. Uz agape, neosobnu ljubav prema bližnjemu, postoji i specifičnija vrsta ljubavi – filia, koja se odnosi na konkretno ljudsko biće sa svim vrlinama i manama. Bubrezi su centralne filter stanice te odvajaju za organizam važne tvari od onih koje treba izlučiti. No još je bitnija njihova funkcija – osmoza, čijim se principom zadržavaju životno važne soli, o kojima ovisi kiselo-lužnata ravnoteža. Riječ je o ravnoteži između yina i yanga. Stoga su bubrezi povezani s područjem partnerstva sa sobom i drugom osobom. Kakve probleme imamo u svom partnerskom odnosu? Ustrajemo li na okrivljavanju partnera ili pokušavamo u njegovu ponašanju otkriti odraz svojih unutarnjih konflikata? Vrtimo li i dalje negativne filmove iz prošlosti, umjesto da vidimo što možemo učiniti sada?

Kako je zadaća mjehura da kroz urin propusti tvari koje su izlučene iz bubrega,  on je vrlo osjetljiv na psihičke pritiske te na njih reagira prisilnim otpuštanjem ili stiskanjem, zatvaranjem. Umijemo li se prepustiti ili se bojimo toga? Preuzimamo li u kriznim situacijama odgovornost za sebe i svoje postupke ili je prebacujemo na druge? Kojih se područja (i obrazaca povezanih s njima) čvrsto držimo, premda smo svjesni da to više nema smisla, gdje se osjećamo pod pritiskom, zbog čega plačemo u sebi?

I, konačno, spolni organi su, kao što im i ime kaže, povezani sa spolom i svim problemima koje imamo sa sobom u smislu življenja u muškom ili ženskom tijelu. Usto, oni su povezani s razinom ljubavi nazvanom erosom, ljubavnom čežnjom, požudom i nagonom za životom i stvaranjem, odnosno plodnosti ne samo u smislu rađanja djece nego i djela svoga duha. Bolesti vezane uz jajnike, maternicu ili prostatu rječito govore o blokadama i smetnjama na tom planu.

 

Umjesto točke na kraju

Nemjerljiv je teret lagodnoga života. 

(Srba Pavlović)

Mnogima se razmišljanja o povezanosti duha i tijela mogu učiniti glupošću ili zanimljivom pretpostavkom, koja nema mnogo veze sa stvarnošću a još manje s njihovim slučajem. Znatno je lakše odluke o tome što učiniti, kad je riječ o konkretnom oboljenju, prepustiti stručnjacima, u nadi da će se smetnje uskoro povući i sve će opet biti kao prije. I tako svaki put kada se pojavi neki problem, odnosno simptom.

U mlađim godinama posljedice takva stava još se ne mogu vidjeti tako jasno kao kad vrijeme učini svoje. U našoj civilizaciji smatra se normalno da ljudi kod kuće imaju cijele ljekarne i da, pogotovo u srednjim ili starijim godinama, pate od problema s kralježnicom, tlakom, lošim vidom… Neke operacije, poput odstranjenja maternice, smatraju se gotovo rutinskima.

No mora li doista biti tako? Nije li daleko jednostavnije živjeti u skladu s prirodnim zakonima i učiti iz problema? Mijenjati se, rasti i doprinijeti stvaranju boljega svijeta za sebe i za druge.

branka-jakelic.com