PROČITANO

1124

PUTA

OD 14.01.2018.

Terapeutski zborovi za kuknjavu

Terapeutski zborovi za kuknjavu

http://www.jutarnji.hr/j2/clanak/art-2008,7,15,,126559.jl

Piše: Marta Štoos

U Sankt Peterburgu kukaju i pjevaju zbog neuzvraćene ljubavi, u Hamburgu zbog korumpiranog gradonačelnika, a u Birminghamu jednoglasno pjevaju refren koji bi se i kod nas dobro primio: ‘Vrati pare’.

Dizel je bezobrazno poskupio, a bome i struja; od radova na gradskim ulicama ne da se živjeti; ako još jednom čujem onaj tu-tu-tu-TU-tu s reklame za T com, ispalit ću na živce - to su samo neke od jadikovki koje se redovito čuju valjda u svim krajevima Hrvatske.

Jamranje je sveto ljudsko pravo i kako svi znamo, barem na kratko olakšava dušu. A koliko bi nam tek lakše bilo da svoje pritužbe ne mrmljamo samo sebi u bradu ili ih istresamo prijateljima uz kavu, nego ih pjevamo u zboru?

Zbor za kuknjavu razmjerno je novi fenomen koji se u samo nekoliko godina već prilično proširio svijetom, od Helsinkija do Budimpešte, od Chicaga do Singapura. Ideja je jednostavna: ljudi koji vole pjevati, ali vole i prigovarati, sastanu se u što većem broju, neko vrijeme jamraju, onda sve to uglazbe - katkad na originalnu, baš za tu svrhu komponiranu glazbu, ali često i na popularne melodije koje svi znaju - i naposljetku tu kuknjavu zborski izvedu pred publikom.

Pokret je započeo u Finskoj, gdje se riječ “valituskuoro”, odnosno “zbor pritužbi”, upotrebljava za situacije kad se velik broj ljudi u isti mah uglas žali zbog iste stvari. No, umjetnik Oliver Kochta-Kalleinen i njegova žena Tellervo odlučili su izraz shvatiti doslovno i pretvoriti energiju koja se troši na kuknjavu u nešto konstruktivno - ili barem zabavno.

Njihova je ideja o okupljanju zbora žalbi naišla na plodno tlo u Helsinkiju, ali i u Birminghamu, gradu u kojem ima toliko toga što čovjeka tjera na jadikovke da ga popularno

zovu i “šupak Engleske”. Tamošnji su zboristi pred publikom izveli tužbalicu o svemu i svačemu s lako pamtljivim, svima razumljivim refrenom ogorčenja: “Vrati pare!”

Uspjeh engleskog zbora za kuknjavu potaknuo je slične akcije u drugim gradovima. I dok je očito svima na svijetu zajednička želja da se izjadaju, a zajedničke su i mnoge teme, kao što su skupoća, prljave gradske ulice i loš javni prijevoz, ipak se sadržaj jadikovki razlikuje od zemlje do zemlje i donekle odražava uvriježene nacionalne stereotipe.

Tako melankolične slavenske duše u Sankt Peterburgu tuguju zbog neuzvraćene ljubavi i žale se na “egzistencijalnu stravu”, dok su se praktični Nijemci iz hamburškog predgrađa Wilhelmsburg udružili u zborskom napadu na gradske vlasti i gradonačelnika Hamburga jer da nisu u stanju zadovoljavajuće riješiti komunalnu infrastrukturu.

U Helsinkiju su najčešći predmet pritužbi iritantni ringtonovi Nokijinih mobitela i činjenica da Finska uvijek gubi od Švedske u hokeju i na Euroviziji (grupa Lordi pobijedila je na Euroviziji tek nakon prvog nastupa zbora), dok su Šveđani svoje grintanje objedinili pod naslovom koji bi sigurno bio dobro primljen u Hrvatskoj: “Sve je nekad bilo bolje.”

No uza žalbe koje se tiču čitave zajednice, u svaki od ovih zborskih tekstova uvrštene su i neke posve individualne traume koje, otpjevane u zboru postaju zajedničko i time, valjda, lakše breme. Tako je u zborskoj kompoziciji iz Budimpešte, uz općenitu žalopojku o “malim porcijama i mlakom pivu”, zabilježen i nečiji osobni problem: “Depiliram se voskom barem jednom mjesečno, ali nitko to ne primjećuje”, dok se nepoznata osoba iz Hamburga žali da su mu se “najdraže gaće raspale, a taj su model prestali proizvoditi”.

Upravo je čin zajedničkog prigovaranja ključni oblik društvenog povezivanja koji vodi prema uzajamnom poštovanju, tvrdi dr. Julian Baggini u novoj knjizi “Pritužba”, u kojoj ističe i kako je sposobnost prigovaranja specifična za ljudsku vrstu jer je samo čovjek u stanju zamisliti svijet drukčijim od onog u kojem živimo, a neizbježni jaz između zatečenog stanja i onog što bi trebalo biti tjera nas da se žalimo.

Pa kad je već jamranje tako eminentno ljudska karakteristika, dajmo si oduška. Mogli bismo se poslužiti primjerom Birminghama i na dio melodije iz pjesmice Bratec Martin zborski otpjevati: “Vrati pare!"