Nije sporno da tjelesna inteligencija postoji. Tijelo zna mnoga znanja neovisno o svijesti. Kad svoje mišiće dugo držimo u neudobnom i zgrčenom položaju, dolazi do spontanog protezanja i rastezanja. U snu, dok naša svijest pluta fantazmagoričnim krajolicima, naše tijelo će se meškoljiti, okretati, prevrtati i premještati po ležaju spontano tražeći što udobniji položaj koji neće opterećivati cirkulaciju, pluća i srce. Ako zaspimo u neudobnom položaju, sigurno će nas probuditi neugodno trnjenje u pritisnutom organu ili već neka druga tjelesna senzacija. Ako smo dugo u prostoriji bez zraka ili sa ustajalim zrakom, spontano zijevanje će nas obavijestiti da nam je mozak «na rezervi» kisika. Ako gutamo previše frustracija i stalno boravimo «u elementu brige», spontani duboki uzdasi i jecaji će nas upozoriti da smo pretjerali. Zato tehnike disanja imaju vrlo važno mjesto u metodama pomoći i samopomoći. Tijelo zna čak i iscijeliti samo sebe, samo ako mu to dopustimo. Ogrebotine zacijele same od sebe, bez intervencije izvana. Na prisustvo bilo kakvog stranog entiteta, virusa ili bakterije, tijelo reagira prvo alarmom, visokom temperaturom, a onda mobilizacijom svojih obrambenih jedinica. Oko na strano tijelo reagira suzom kako bi tekućina otplavila nepoželjnog posjetitelja. I na jedva zamjetljivu prašinu reagiramo kihanjem koje tim sićušnim česticama sprječava put u dišni sustav i vraća ih tamo odakle su i došle. Na vanjske podražaje koža reagira svrbežom, trncima, ježenjem i znojenjem. Na svako pregrijavanje odgovor je znojenje. Znojenje nastoji izbaciti i toksine koji na svakojake načine dospiju u organizam. Zdravo tijelo samo sebe štiti i obnavlja na savršen način. Nije li to savršen odraz tjelesne inteligencije (KQ).
Tijelo reagira i na najsuptilnije podražaje izvana, jasno razlikujući ugodu od neugode. Na nježnost spontano uzvraća nježnošću. Na pritisak, naguravanje i udarce tjelo spontano uzmiče. Katkad se grči od bola. Tijelo predosjeća opasnosti i promjene. Svi smo bar jedanput upotrijebili izraz: «Osjećam to u kostima». Dakle, tijelo nedvojbeno osjeća, a mi te osjete tek osvješćujemo. Tijelo katkad odbije surađivati sa našim sumanutostima i tada nastaju disfunkcije, poremećaji i bolesti.
Tijelo je dakle savršeno organiziran, skoro bih rekla samodostatn sustav. Ali, pošto smo ga rastavili kao mehanički stroj tako se prema njemu i ponašamo. Danas se većina ljudi spram tijela ponaša kao spram luksuznog, skupog, vanserijskog automobila. Vidimo samo mogućnosti brzine i upuštamo se u ludu nerazumnu vožnju s lošim izgovorom da volimo brzinu i uzbuđenje. I prečesto je to vožnja ravno u smrt, obično u katastrofalnom srazu (sudaru) s nekim isto takvim, a da se nijednog trenutka ne sjetimo da taj stroj ima i kočnice, regulatore potrošnje i brzine i razne druge osigurače.
Anoreksija tj. izgladnjivanje je poricanje tjelesne inteligencije i tjelesnih potreba. To je svakako i vrsta samokažnjavanja. Bullimija je drugi pol jednog te istok problema. Hranom dražimo to tijelo, a onda ga za to isto kažnjavamo. Impotencija je odgovor tijela suludoj mašti i njenim pretjerivanjima. Frgidnost je također odgovor na svojevrsnu unutarnju prisilu. Dakle, tijelo se može i pobuniti i odbiti služiti «lošeg gospodara». Bulling i mobbing su vrste tjelesnih kažnjavanja koja izviru iz mržnje prema vlastitom tijelu. Svako nasilje izvire iz vlastite nesigurnosti, nedostatka samopouzdanja i osjećaja nedostatka vlastite vrijednosti. Agresiranjem drugoga, nasilnik umanjuje njegovu vrijednost i prividno povećava svoju. Ubojstvo kao čin potpunog uništenja drugoga, je zapravo eksplicitni izraz nemoći ubojice. Ubijajući on nakratko zadobija moć koje inače nema. Samoubojstvo je uvjek krajnji izraz neprilagođenosti na tjelesnu egzistenciju.
Tijelo ima svoje potrebe. Osnovne potrebe su; potreba za hranom, vodom, toplinom, dodirom i sigurnošću. Ovo su primarne potrebe, sve ostale su sekundarne, stečene ili izmišljene potrebe. Hrana i voda održavaju život. Dodir je duboka osobna potreba, ali je i u funkciji socijalno društvenih potreba i naravno, pokretač je spolnih potreba i reakcija. Sigurnost i zaštićenost su uvjeti održanja života. Kažnjavati nekoga glađu ili mu uskratiti vodu, je nasrtaj na njegovo tijelo i život. I danas je štrajk glađu najviši mogući izraz protesta. Štrajkaš na taj način svoj život stavlja na savjest osobe ili instance pred kojom protestira. Dakle izgladnjivanje je čin protiv tijela, ali i nečista, neprikladna i zatrovana hrana i voda su isto takav čin samo sa nešto sporijim djelovanjem. Pobuna protiv GMO-a je izraz brige za tijelo i njegovo zdravlje. Toplina je drugi uvjet opstanka. Vatra je sveta u mnogim kulturama, ako ne i kod svih na ovaj ili onaj način. Mit o Prometeju i vatri ukradenoj od bogova i darovanoj čovjeku, je trag o o tom štovanju svetog plamena u zapadnoj kulturi. Sunce je naš najvažniji izvor topline. Doslovno ovisimo o suncu. Bilo kakva kolebanja na toj našoj žarkoj zvijezdi mogu biti katastrofalna po život na zemlji. Možda su zbog toga mnoge civilizacije obožavale sunce kao vrhunsko božanstvo. Sunce daje i čuva život, ali može biti i razorno, ako smo nerazumni i ne štitimo se. Ljudsko tijelo je organizam koji se na ekstremno niskim temperaturama počinje smrzavati i ako se brzo ne intervenira može i umrijeti od smrzavanja. Ozebline kreću od periferije, prsti, šake, stopala itd. Nerijetko se zbog ozeblina mora pribjeći amputacijama, da bi se spasio ostatak organizma. Dakle još jedanput moram naglasiti da je ljudsko tijelo vrlo ranjivo, sa svih strana i da se o njemu trebamo pomno skrbiti.
Zadnjih par godina mediji nas bombardiraju vrlo upečatljivim sloganom: «Vaše tijelo vapi za vodom». Ja tvrdim: Vaše tijelo vapi za dodirom! Dodir je tjelesna potreba zbog koje je ova knjiga napisana. Riječ njega ima svoj korjen u riječi nježnost. Dodir je prijenos vlastite topline na drugoga. Dodir je izraz naklonosti i prihvaćanja. Samo kroz dodir možemo osjetiti i doživjeti drugoga. Dodir je jedini način da premostimo ulogu promatrača. Kao što nam trebaju hrana, voda i toplina zbog održanja života, isto tako nam trebaju dodiri zbog održanja zdravlja. Jezik dodira prvo učimo od majke.
Tjelesna inteligencija uključuje spoznaju da naše tijelo zna šta mu treba, samo ga pozorno i kontinuirano trebamo osluškivati. Um dobiva signale kad trebamo hranu (glad), kad smo žedni (žeđ), kad se pregrijavamo i kad se smrzavamo.Kad bi slušali te signale i ponašali se prema njima nikada ne bi bilo pretilosti, anoreksije, bullimije ili dehidracije. Jeli bismo kad smo gladni, pili kad smo žedni, a svoje umne frustracije i projekcije bi rješavali tamo gdje su i nastale, u pošemerenom umu. Na bilo kakva tjelesna preopterećenja tijelo odgovara umorom i zasićenjem. Umor govori jezikom malaksolosti i klonulosti. Iscrpljeno tijelo odbija suradnju pomahnitalom umu. Zgrčeno tijelo se spontano nastoji istegnuti kao opruga. Tijelo se doista zna brinuti samo o sebi.
Što se tiče spolnosti u nagonskom (životinjskom) svijetu njome upravljaju ciklusi jer su nagoni potpuno u službi tih ciklusa. Kod svih životinjskih vrsta spolni sraz je prokreacijski čin, samo je čovjek to umno biće, bezumno prokreaciju pretvorio i rekreaciju. Tako je sex pretvoren u zabavu i iživljavanje, a ako se usput i začne život to se tretira kao usputna neugodnost, iako je u vremenima prije kontracepcije to tretirano kao prokletstvo koje eto zagorčava jedini pravi čovjekov užitak. No, kako god tijelo zna što mu treba isto tako zna i kad mu je previše. Pretjerivanja na seksualnom planu doista dovode do utrnuća (fizičke utrnulosti, tuposti i obamrlosti), pa da bi se održao tempo, mora se pribjeći svim mogućim vrstama nadraživanja; sva moguća porno pomagala, alkohol, droge, lijekovi, uvjek novi partneri, više partnera odjedanput, sve još neisprobano i na kraju kao kršenje vrhunske zabrane čovjek je spolno posegnuo i za djecom, nerijetko i za vlastitom djecom. Čini se da sve što je zabranjeno još uvjek može podići adrenalin, a ni jedna žrtva prinešena na oltar užitka nije više nezamisliva. Sve je užitak i užitak je sve. Sve je u službi užitka. Potroši i baci. Idi dalje, do slijedeće prilike, to je potrošačka koncepcija življenja. Sve je potrošivo i zamjenjivo, a sex među užicima sjedi na kraljevskom mjestu. Tako je Homo Sapiens Sapiens konačno dovršen i postao je usprkos sjajnom umu samo obični Homo Sexualis. Iako se spolni čin opisuje kao «vođenje ljubavi» taj razuzdani i raspomamljeni svjetski igrokaz nema nikakve veze s ljubavlju. Sumnjam da bi Homo Sexualis mogao stvorit ijednu doista veliku i autentičnu ljubavnu priču. Umjesto toga imamo podvalu jeftinih sapunica koje su pune «naputaka» kako to treba izgledati. Skoro sve sapunice su koncipirane na prokušanom receptu beskrajnih preljuba, tajnih veza, uzurpiranih sloboda i svih mogućih drugih podvala. Sex je neizostavni začin tog sataraša u kojem je sve izmiješano i zapakirano u ružičasti omot jeftine moderne bajke. Strašno je jedino to što one imaju funkciju inicijacijskog uvoda našeg podmlatka u život i odgovornost. Vrijeme je da ih nazovemo pravim imenom. One su podvala. Priče su to o degradaciji i odsustvu ljubavi koje samo podjaruju strasti i obične (još bogobojazne) ljude zavode na krivi put.
Sportski rezultati kao i izgled, postali su svrha sami sebi. Izgladnjavanje je u službi izgleda, a pretilost je vrisak općeg nezadovoljstva sobom i svijetom. Oblikujući tijelo nastojimo popraviti nedostatke, ispraviti stvaranje i Tvorca. U tu svrhu smo stvorili i plastičnu kirurgiju. Pokazat ćemo mi Bogu kako je to trebalo izgledati. Mora da nam se Stvoritelj na svom tronu smije. Smije se našoj gluposti i našem poimanju ljepote i savršenstva.I sigurno roni suze žalosti kad vidi kako to isto tijelo ne znamo prihvatiti kao dar života bez obzira na oblik, boju, veličinu i ljepotu. Naše zaziranje od «nesavršenosti» je najbolje očitovano u našem odnosu prema invalidima i njihovim fizčkim hendikepima.
edin.kecanovic
bglavac
