Tijelo uzvraća udarac

Upravo na tom slijepom kolosjeku naše civilizacije ukazuju se novi ezoterici pokušavajući nekim starim znanjima i novovjekim spoznajama spasiti posrnulu i bolesnu civilizaciju. Što se dogodilo? Dvijetisućeljetno potiskivanje tjelesnosti i prozivanje tjelesne grješnosti je 60-tih godina prošlog stoljeća provalilo erupcijom seksualne revolucije i seksualnih sloboda. Tako je to s potisnutim sadržajima. Nikad ne znamo kad će provaliti iz nesvjesnog i hoće li to biti u vidu osobnog ili kolektivnog ludila, ili oboje. Zakon akcije i reakcije. Prisila uvjek može izazvati gubitak kontrole i potpunu razularenost, što je najdramatičnije vidljivo u psihopatologiji serijskih ubojica. Bio je to odgovor na licemjerje i hipokriziju tzv. kršćanskog morala koji se već odavna utapao u raspojasanom materijalizmu, ali su stari i novi puritanci i dalje proklamirali i propovjedali obećani raj, anatemizirali tijelo kao nepotrebni dodatak, neki teret i smetnju duši. Rascjep između tijela i duše (ne zaboravimo ni jednog trenutka da je uvjet zemaljskog života da oni budu jedinstvo, cjelina) u trenutku kad je lavina krenula bio na svom vrhuncu. Shizofrenija i slični poremećaji su samo posljedica i statistički u eksponencijalnom rastu.

«Svoga tijela gospodar», postala je nova deviza i novo vjerovanje modernog čovjeka, a iskušavanje njegovih granica se otelo svakoj kontroli iskušavajući lepezu užitaka do krajnosti. Promiskuitet, droge i druge ovisnosti su samo vrh ledenog brijega. Pretjerivanja svake vrste brzo su počelia uzimati svoj danak.U toj gladi, halapljivosti, pomami pohlepi za užicima osjetila  sve više otupljuju i potrebno je sve više razno-raznih stimulanasa da se može nastaviti ta sumanuta trka. Viagra je vrhunac i nije čudo da je postala najprodavaniji proizvod na svijetu. Trka za užicima je postala način života. Tisućama godina potiskivana tjelesnost je buknula erupcijom vulkana. Izgled i proporcije su postali vrijednosti za sebe i postali uvjet voljenosti i prihvaćenosti. Razdražena mašta raspiruje čula do bola. Treba iskušati sve, porušiti sve tabue. Posrće se od opijenosti čula do opijenosti uma, od ekstaze ljubavi (čitaj;seksa) do ekstaze opijata. Ubrzo je stigla i naplata te ekstatične orgijastike; AIDS, kao posljedica gubitka svake kontrole. Generacija 60-tih je pokušala srušiti stara pravila, a da nije imala u pripremi nova. Govor tijela bez osluškivanja Duše je jednako fragmentaran,  manjkav i poguban, kao i samo rad na duši. Uvjek jedan dio osobe trpi.

Zbog pojave AIDS-a počeli su pritisci na uvođenje seksualnog odgoja u sustave obrazovanja. No, to će biti jalov posao ako ne uvedemo novu kultutru tijela. Ljudi se neće početi «zdravije» ponašati zato što će biti bolje informirani ako tijelo i dalje ostane izvor zla i grijeha, a  AIDS nije kazna Božja, AIDS je prirodna posljedica ljudskog ponašanja i načina života. Posljedica čovjekovog odnosa prema svom vlastitom i prema drugim tijelima. Koliko košta liječenje oboljelih od AIDS-a? Koliko košta liječenje bilo kojeg poremećaja ili bolesti? Koliko košta ljudska nerazumnost? Koliko košta zanemarivanje osnovnih postavki tjelesne inteligencije (KQ)? Razvijeni i nerazvijeni svijet, preobilje i krajnja oskudica, glad do smrti, sve je to odraz pogrešnog odnosa prema tijelu.

Medicina je ljudsko tijelo poput mehaničke lutke rastavila na njegove sastavne dijelove i od industrijske revolucije na ovamo liječi te zasebne dijelove kao zasebne entitete. Pa tako će se kardiolog baviti srcem a da se uopće ne zapita što je s glavom njegovog pacijenta, ortoped će tretirati kosti, kao da su ostali dijelovi nebitni, oftalmolog od čela na niže ni ne vidi ništa, ginekolog se usidrio ispod pojasa i uglavnom malo toga zna o ostalim dijelovima tijela.Uostalom zašto se uz ginekologa nije razvila i specijalnost androloga? Neće li u civilizaciji homoseksualizma to biti novo najunosnije zanimanje? Da, uske specijalnosti se množe sve više i više, ali imamo problem! Nitko više ne zna sastaviti tog rastavljenog čovjeka. Kirurzi, istina rezuckaju to jadno tijelo uzduž i poprijeko, ali ništa ne znaju o ljudskoj duši  i tako se vražji krug otuđenja zatvara. Nitko se više i ne trudi spojiti um i srce, dušu i tijelo. Oni koji bi to trebali učiniti izgubljeni su u getima svojih uskih specijalnosti, a u svom praktičnom radu se sve više oslanjaju na tehnologiju, a sve manje na zdrav razum i iskustvo. Osim kirurga i patologa, većina liječnika se usteže i dotaknuti to napaćeno tijelo. Taktilni pregled, pregled palpacijom se sve više zamjenjuju metodama: Gurni ga pod stroj (ultrazvuk,CT,  MR.....,itd.), stavi između sebe i njega sondu ili bilo koji drugi priključak, gledaj što je moguće duže u ekran pred sobom, tako ćeš dobiti dijagnozu a da pacijenta ne moraš ni pogledati. Bavi li se još itko cjelovitim čovjekom? U medicini uskih specijalnosti više nitko za to nije sposoban. Religiju zanima samo duša. Psihijatriju više mentalno stanje nego duševne potrebe. Psihologija samo (jalovo) pokušava objasniti zašto se čovjek ponaša kako se ponaša.Patologija čini se samo imenuje stvari na kraju balade. A čovjek je sve nesretniji i bolesniji. Troškovi liječenja i brige za zdravlje su premašili sve platežne moći čak i u najrazvijenijim zemljama. Liječnici već ne mogu slušati toliku kuknjavu i žalopojke. Čak postoji sintagma o liječnicima koji su bolesni od svojih pacijenata. Zanimljivo je da se broj tjelesnih tegoba i duševnih smetnji izjednačio. To nikada, u cijeloj povjesti ljudske rase nije bilo tako.

Od samo duhovnog (aktualne religije) stigli smo do druge krajnosti, samo tjelesnog. Pohlepa, oholost i sebičnost su potpuno deformirale ljudsku osobnost. Ljudski apetiti su porasli do neizdrživosti. Čovjeku stalno, svakim danom treba svega više. Više dobara, više užitaka, više partnera, svega više. Što više gomila, ponor u njemu je sve veći., a vanjske posljedice po pojedinca  i po širu zajednicu su sve pogubnije. Emocionalna i osjetilna tupost, zagađenost mentalnog prostora, duševna praznina i posvemašnji očaj i bolesti i poremećaji koji se ne mogu ni pobrojati u jednoj ovakvoj knjizi.

Sada to jadno, izmučeno, zlorabljeno i razboljeno tijelo kljukamo gomilom farmako-preparata. Za dušu ćemo također dobiti pilulice «sreće», farmacija ima odgovor na sve, a to negirano tijelo je sve otrovanije. Možda je zadnji čas da se pozabavimo pravim uzrocima ljudskih bolesti. Možda je zadnji čas da ponovo sastavimo čovjeka u cjeloviti sustav, dajući zasluženo mjesto i tijelu i duši. Tjelesno orijentirane psihoterapije ponešto već čine na tom polju, no to je tek u povojima.

U takav prostor sveopće ljudske patnje se ubacuju ezoterijski pokreti Novog doba. Među novim «spasiteljima» ljudske vrste za sada ima i manuelnih tehnika (bioenergija, akupresura, akupunktura, razna namještanja, razne vrste masaža, a i razne egzotične vježbe su orijntirane na tijelo; Yoga, Thai Chi i sl.), no tendencija je da se sve više prebacuju na duhovni plan i upadaju u prostor rada i djelovanja već postojećih religija. I sami nedovoljno izprofilirani u vlastitim redovima, često odaju sliku izgubljenih duhovnjaka koji ne pripadaju nikamo. Neki zapnu između dva svijeta tjelesnog i duhvnog, optirajući s psihologijom i religijom na jednoj strani i s psihijatrijom i magijom na drugoj strani. Čini se da i oni ne znaju kojemu bi se «carstvu» priklonili i samo vrlo rijetki uspijevaju na kvalitetan način spojiti i duhovno i tjelesno i istovremeno raditi na oba plana. Ovo je moja poruka ezoteričarima svih profila: Ni jedna praksa koja zanemari tjelesnu inteligenciju (KQ), koja se bazira samo na duhovnom radu, ne može dugo živjeti ni učinkovito se razvijati. Da bi tijelu vratili njegovo mjesto, važnost i ulogu u životu, trebamo se vratiti prasjećanjima našeg tijela i oživjeti novog čovjeka, oživljujući tjelesnu inteligenciju (KQ). Forsirajući samo duhovne tehnike samo ćemo stvoriti nove duhovne pokrete i tako nastalu pometnju na tom plano još povećati.

I da, znanost i tehnologija su omogućile neke posve nove terapije, kao što je virtualna terapija koju provode eksperimentalno na oboljelima od PTSP-ija. Sve je još eksperimentalno ali je čini mi se tendencija metode, brisanje sjećanja, što je još pogubnije od potiskivanja. Kad već ne možemo izliječiti pacijenta, izbrišimo mu memoriju i ugradimo novu, imaginarnu stvarnost. O toj tehnološkoj metodi «liječenja» klasični terapeuti se još nisu izjasnili, a niti duhovnjaci starih, niti novih orijentacija. I šta ta metoda liječi, tijelo ili dušu? I novi terpeuti šute dok «virtualci» šire svoju misiju preobražaja ljudske vrste.

I zamislite, to grješno, trošno i bolesno tijelo hoće besmrtnost. Ali, bolesno srce, jetra ili bilo koji drugi vitalni organ razbijaju tlapnju o besmrtnosti. No kako čovjek svoje želje više ne drži na uzdi nije bilo više nikakve zapreke da se snovi dr. Frankestaina počnu ostvarivati. Krenule su transplantacije. Metodom pogrešaka i pokušaja, nakon beskrajnih eksperimenata izvedenih u tajnosti konačno se krenulo u javni rad i čak u osnivanje banki organa i organiziranog doniranja, koje budimo na oprezu nije imuno na zloupotrebe. No, na polju transplantacije ljudskih organa iskrsavaju vrlo neobične i zabrinjavajuće spoznaje. Kod svih pacijenata sa tuđim organima dolazi do neke vrste promjene osobnosti. Iako se to u začecima transplatacije pripisivalo samom pacijentu, njegovoj osobnoj psihopatologiji od ranije, psiho-socijalnim faktorima, imunitetu i lijekovima, danas se zna da sve žive stanice u sebi imaju ugrađene podsustave za «pamćenje» i «odlučivanje». Dakle, moje tijelo pamti. I tvoje i svako drugo tijelo, pamte. Što se događa kad se transpalantacijom spoje stanice sa različitim «sjećanjima» možemo samo naslutitit zasada. Ima i bizarnih i čudovišnih ispovijesti o fenomenima nakon transplantacija, a filmska industrija se pobrinula da neka od njih stavi i na filmski zapis. U knjizi «A Change of Heart» (promjna srca ) je dramatično opisana potpuna promjena osobnosti pacijentice Claire Silvie nakon transplantacije srca i pluća.. Sva odbacivanja transplantiranih organa su vezana za tjelesnu, odnosno «staničnu memoriju». Pisanih i dokumentiranih opisa je malo jer se štite i obitelji davatelja i primatelja, a štiti se i sam «projekt» transplantacije da ga ne bi netko zaustavio. U svakom slučaju imamo dovoljno tragova da shvatimo da tjelesna inteligencija (KQ) doista postoji i da se moramo njome pozabaviti, ako želimo izaći iz labirinta vjekovnih zabluda.

Čak i obična transfuzija krvi u naš organizam unosi dio osobnosti davatelja. Poznato je da postoje vjerske sekte koje svojim pripadnicima i sljedbenicima zabranjuju transfuziju, čak i ako je to jedini način da se spasi život, ali isto tako im zabranjuju i eksplantaciju i transplantaciju organa. Znaju li oni nešto što mi ne znamo ili ne želimo znati? Naravno da svi ovi postupci mogu prenijeti i kojekakve zaraze na čisto fizičkoj razini. Slučajevi hepatitisa i AIDS-a su samo najistaknutiji. A samo možemo zamišljati kakvo «stanično sjećanje « se unosi sa transplantacijom životinjskih (svinjskih..., itd.) organa na ljudski organizam. O posljedicama genetskih eksperimenata svijet će tek saznavati o usputnim užasima koji će se prokrijumčariti i ispuzati iz laboratorija.

S druge strane sredstva za svakodnevnu njegu tijela, sredstva protiv znojenja, sredstva za čišćenje, kemikalije kojima rukujemo svakodnevno (svako je domaćinstvo malo skladište kemijskih proizvoda) truju i začepljuju našu kožu. Kroz hranu unosimo sve fungicide, insekticide i ine  «ide» iz tla. Zatim su tu lijekovi, antibiotici iz mesa, razni aditivi, boje i dodaci, te druge kemikalije iz tla i voda koje tamo dospijevaju zbog našeg načina života. Sve su to toksini koji dodatno truju to naše tijelo i otupljuju i onemogućuju njegove osnovne funkcije. Zatim slijedi još lijekova, još savršenije kozmetike još partnera, još..., još..., još. Sve manje ljudi umire od starosti. U pravilu, bolest pretekne starost. Pa, iako je životni vijek biološki produžen, on je ispunjen patnjom.