Posljedice i zastranjenja

Posljedice i zastranjenja su mnogobrojne i dalekosežne. Pozabavit ću se prvo posljedicama. Neke sam već i spomenula. Takvo poimanje tjelesnosti i slobode bez odgovornosti, nagrizaju psihičku strukturu pojedinca i podrivaju socijalne strukture šire zajednice. O fizičkom zdravlju i pojedinca i društva bolnički arhivi i anamneze, te enormni troškovi liječenja daju čudovišnu crnu statistiku. Ubojstva i seksualni delikti u kriminalistici imaju zasebne odjele, a mogli bi ih staviti i zajedno, jer su u krajnjoj liniji to uvjek zlodjela protiv tijela.

Na fizičkom planu su to razne, već nabrojane spolne bolesti koje odvode u prisilnu izolaciju, samoću i jad. I uz svu kontracepciju veliki broj abortusa donosi mnogo trauma i posljedica. Sekundarni sterilitet je jedna od velikih posljedica o kojoj se premalo govori. Rak prostate i rak grlića maternice. No, osim bolesti koje su direktna posljedica neinteligentnog ponašanja nakon beskrajnih eksperimentiranja i pretjerivanja stiže svojevrsna osjetilna tupost, nezainteresiranost i konačna nesposobnost koju bih ja u konačnici nazvala spolna paraliza. U muškom svijetu, bauk impotencije stalno čuči negdje u primozgu. Žene o frigidnosti rijetko govore, jer se stide. Uz to, njihova anatomska građa im omogućuje da taj problem prikriju, odglume i slično. Muškarac svoju nemoć ne može sakriti. Pa, iako psihijatri kažu da je «sve u glavi», ne mogu ne dodati, da pretjerivanje vodi zasićenju na čisto tjelesnoj razini. Nemoguće je u čašu od 2dcl uliti litru tekućine. Sve preko zadanog volumena se prelijeva preko čaše i propada neiskorišteno. Tako je sa svim pretjerivanjima.

Psihička i fizička impotencija, sve «tanji» spermogrami i sve manja zainteresiranost, čak nesposobnost, za zdrav i uravnotežen spolni život, zatim sve raširenija okrenutost vlastitom spolu jesu alarmantni pokazatelji da nešto ne valja, ali ih izgleda još nitko ozbiljno ne shvaća. Nekada je za neplodnost uvjek bila kriva žena, a nerotkinje su bile osobe drugog reda, nesposobne izroditi nasljednike i produžiti lozu. Danas znamo i da su mnogi muškarci krivi za odsustvo potomstva i sve ih je više. Naravno, to je tabu tema i još uvjek se nastoji okriviti ženu.

Neodgovornost za vlastite postupke i ponašanja  nas je natjerala da razvijemo postupke dokazivanja očinstva, da bi sva ona neželjena djeca mogla bar ući u trag svojim biološkim očevima. Napuštena i zanemarena djeca kao i sva druga djeca zlostavljana na bilo koji drugi način, čine mračnu statistiku naše «napredne civilizacije». Prisjećam se opominjuće rečenice A. Einstaina:

 «Riječ napredak neće imati nikakvog smisla sve dok na svijetu bude ijedno nesretno dijete».

 A što mi imamo: Djecu koja umiru od gladi u nerazvijenom svijetu, djecu oboljelu od AIDS-a, djecu radnike, koja rade u neljudskim uvjetima i jedva zarade suhu koricu kruha, trgovinu djecom koja se produžuje u dječju prostituciju i pedofilske lance. Na pedofiliju se stalno vraćam, jer to jest najgora vrsta izopačenosti ljudske vrste. Civilizacija koja je dopustila da se takvo zlo razvije i još uvjek dopušta i štiti zlostavljače, ne zaslužuje opstati. Takva civilizacije zaslužuje sudbinu Sodome i Gomore, zaslužuje zatiranje bez ostatka.

Dakle, očito je kad se tijelu oduzme svetost, oduzima mu se svrha, pa ga možemo tući silovati, ranjavati i ubiti kao što ubijamo životinje. I samo takvo tijelo se počinje neumno, životinjski ponašati. Životinje nemaju odgovornosti, jer nemaju razuma da ih vodi, one se ponašaju nagonski. Da bi čovjek počinio sva ova spomenuta (i nespomenuta) divljaštva, mora izgubiti (isključiti) razum inače poludi. Najzorniji primjer su oboljeli od PTSP-ija, koji možda i nisu činili zvjerstva. Možda su ih samo vidjeli i to ih je promijenilo zauvjek. Uz sve moguće vrste terapija oni se više ne uspijevaju vratiti u normalu.