Gubitak integriteta

 

Mislim da je krucijalni problem modernog čovjeka svojevrsni gubitak integriteta.  Razbijanje cjelovitosti ljudskog bića je započelo davno , ali tragove tog odvajanja možemo slijediti kroz nabore povjesti i otkrića antropologije, arheologije, te religioznih praksi duboko kroz vrijeme. Primitivnom čovjeku je sve bilo sveto, pa i tjelesnost. Kroz svoja primitivna vjerovanja i prakse, prizivao je pomoć i zaštitu iz duhovnog svijeta za uspjehe u svojim naumima, bilo da se radilo o lovu, žetvi ili bilo čemu drugom u njegovoj tegobnoj svakodnevici. Prinosio je žrtve zahvalnice, ispričavao se duhu svake ubijene životinje ili biljke i zahvaljivao im što su mu dopustili da ih uzme za hranu svoga plemena. Zahvaljivao je plesom, glazbom i pjesmom. Opstanak njegovog plemena je ovisio o sretnom lovu, milostivom vremenu, naklonosti duhova i brojnosti njegovog plemena. Moderni demografi vrlo dobro znaju o čemu pričam. Ta željena brojnost je ovisila o broju rađanja i broju preživljavanja rođenih. Rađanje je bilo najsvetiji ljudski čin i najveća milost bogova. Takovo poimanje odnosa između duhovnog svijeta i njegovog vlastitog opstanka je moralo dovesti do kulta plodnosti i kad se pojavio, u njemu nije bilo nikakvih nelogičnosti ni proturječnosti.Tijelo je postalo sveto jer je uvjek iznova postajalo posuda novoga života. Ples je bio svet jer je omogućavao tom istom tijelu da se izrazi. Sve primitivne religiozne prakse su praćene i nekom vrstom plesa, a danas ponovo oživljavaju šamanski plesovi kao relikti tog pradavnog vremena.

Promatrajući cikluse rađanja i umiranja u prirodi, nije sebe izdvojio iz te iste prirode, nego je sa strahopoštovanjem osjetio svetu povezanost sa svime oko sebe i kultovi prirode su bili rođeni. Religiozna praksa tih kultova je odavala počast i molbe  duhovima prirode da bi ta ista priroda prijateljski prigrlila  tog primitivnog čovjeka koji je sve oko sebe doživljavao većim od sebe. Pojam duhovnog je još uvjek bio rudimentaran, neshvatljiv i nedohvatan, ali se tijelo sigurno i dobro usidrilo u kultovima plodnosti i kultovima prirode koji su se međusobno izmiješali i nadopunili. Tako se primitivni čovjek nastojao vinuti za svojim duhovnim stremljenjima, a da nije bio u sukobu sa vlastitom tjelesnošću. A zašto bi i bio? Čini se da je tom našem primitivnom pretku bilo jasno da su tijelo i zemaljska egzistencija sredstvo spiritualnog rasta, učenja i duhovne spoznaje. Veliki Duh je sve stvorio i sve što je stvoreno je dobro i služi nekoj svrsi, čak i ako čovjek u svojoj kratkovidnosti ne vidi tu svrhu. Ljudsko tijelo je vrhunac stvaranja, pa ne može biti loše. I dalje su slavili to tijelo kao instrument na kojem je moguće izvoditi najčudesniju glazbu i kojim je moguće iskusiti neslućena iskustva. Naše tijelo je instrument naše sudbine. Primitivnim ljudima je to čini se bilo jasno, a nama, modernim ljudima......?

Moderni čovjek je odbacio sva stara znanja, pa tako i znanje o ciklusima, proglasio sebe vrhovnim gospodarem na zemlji, zauzdao prirodu i počeo je surovo i sustavno uništavati (ekološke katastrofe svake vrste, od iscrpljivanja i trovanja tla do potpunog uništavanja okoliša). Poremetio je klimu, zamijenio je dan za noć (noćni život), ustoličio sveti materijalizam kao opreku puritanskoj, programiranoj, represivnoj i često krivo interpretiranoj duhovnosti i krenuo u pohod Svemiru. Sjećanje na cikluse je ostalo očuvano samo u kalendarima i satnim mehanizmima koji su više u službi mjerenja linearnog vremena, nego bilježenja i praćenja ciklusa. No, ako je on zaboravio cikluse, oni njega ne zaobilaze. Ljudske žene i dalje imaju mjesečnicu, (biološki ciklički sat), sunce još uvjek izlazi na istoku i zalazi na zapadu, plima i oseka se uredno smjenjuju. Mjesec gospodari plimom i osekom, njegove mijene itekako utječu  na sav živi svijet na našoj ranjenoj, ali još uvjek prelijepoj planeti. Za vrijeme punog mjeseca svi pomalo «pošandrcamo», a pojedinci s razvijenom nekom od patologija doslovno polude. Primitivni čovjek je imao pravila ponašanja za sve prirodne cikluse i znao im se prilagoditi, ni ne pokušavajući pokoriti i prilagoditi prirodu sebi. Previše strahopoštovanja je imao prema veličini stvorenog svijeta i prema njegovom Tvorcu ili tvorcima. 

Naravno da je ova uska podjela na kultove plodnosti i kultove prirode prejednostavna. Ovisno o kojem vremenu i kojem dijelu svijeta govorimo naići ćemo na vrlo različite prakse, sa različitim kulturološkim i folklornim elementima, a da ipak pripadaju ovoj generalnoj podjeli. Ti pradavni kultovi i danas žive u zabačenim i izoliranim ljudskim zajednicama sa svom svojom šarolikošću i pravi su istraživački raj za antropologe. Takve zajednice imaju mnogo tabua (zabrana), jasne moralne kodekse (a da nikada nisu čuli za 10 zapovijedi Božjih), inicijacijske obrede zrelosti za oba spola (KQ) koji nam dovoljno govore koliko su vodili (vode) računa o tjelesnosti i svemu u vezi s njom. Za djecu se brine cijela zajednica. Pedofilija,  ili bilo koja druga vrsta nasilja prema djeci je nezamisliva u takvim zajednicama. U inicijacijskom obredu je najvažniji inicijant, on je centralna figura, važniji i od voditelja obreda. Nakon inicijacije ponosno ulazi u zajednicu odraslih, a oni ga s veseljem dočekuju i primaju u svoje okrilje. Inicijacijska slavlja su od općeg značenja za cijelu zajednicu, na isti način kao i rođenja i umiranja. A, što mi nudimo našoj mladeži nakon ispita zrelosti (matura je neka vrsta zapadnjačkog, civilnog inicijacijskog obreda)?  Nezaposlenost! Besperspektivnost! Drogu! Organizirane religije imaju svoje inicijacijske obrede (Barmitzvah kod Židova, Krizma u kršćanstvu itd.....), ali oni nemaju nikakve veze sa tjelesnošću. Na tim slavljima se odrasli uglavnom ponapijaju slaveći valjda to što su još nešto odradili. To napijanje i prejedanje uz obavezne konfliktne situacije među nasilu (reda-radi) okupljenom rodbinom je jedini trag naše izvitoperene tjelesnosti. A i duhovno ozračje zbog kojeg se ti obredi i izvode ostaju u crkvi, sinagogi ili bilo kojem drugom hramu ne ulazeći i doista u stvarnost i ne oplemenjujući svakodnevicu iniciranih, jer mi smo razdvojili duh i tijelo.

Razdvojili smo nešto što je za života nerazdvojivo. Razdvojili smo nešto što samo život može spojiti i samo smrt može i smije rastaviti. Mi danas imamo nekakvu privatnu religioznost i javnu raskalašenost (izobličeni, deformirani odnos prema tjelesnosti), koje sasvim legitimno i javno egzistiraju jedna pored druge i nikoga to licemjerje ne smeta. Spoj tjelesnosti i sakralnog u našem vremenu se simbolički sačuvao samo u klečećem stavu i rukama sklopljenim na molitvu. No, u tim starim kultovima slavilo se cijelim tijelom.  Ali, ovo nije knjiga o kultovima, pa ni o tim ranim,  koji su rođeni u zoru čovječanstva iako ću se na njih često vraćati u ovoj knjizi.A, nije ni knjiga o religijama iako ću se i njih često doticati. Za početak pokušavam dokučiti kad je i kako i zbog čega započeo rascjep ljudskog bića. Rascjep na Duh i tijelo, koji je danas tako velik da nas drži u trajnom konfliktu sa samima sobom, a i sa svime i svima koji nas okružuju.

S pojavom organiziranih monoteističkih religija došlo je do svojevrsnog nasilja nad tijelom i prirodom, koje je zatim izrodilo i mnoga druga nasilja.Vrhunac negacije tijela se iskazao u oba svjetska rata, a koncentracijski logori u II svjetskom ratu sa svojim plinskim komorama su to poricanje tijela doveli do krajnosti. I danas se u lokalnim ratovima i etničkim čišćenjima događa isto. Čak i ubojice znaju da dušu ne mogu ubiti, ali je svako ubojstvo negacija tijela. Samoubojstvo također, ali su to na svoj način i mobbing, bulling, impotencija, frigidnost, anoreksija, bullimija, pretilost i slični poremećaji. Seksualne zloporabe, silovanja i cijela porno-industrija su također negacija tijela. Pokolj Nevine dječice u Herodovo vrijeme, spaljivanje vještica i neistomišljenika u srednjem vijeku, te razna trapljenja, šibanja, bičevanja i samobičevanja koja su u kršćanskom svijetu ponegdje očuvana do dana današnjega su kronološki vremenski zapisi i opisi te negacije. Znam da zvuči čudovišno, ali to se sve dogodilo i još se svakodnevno  događa.

Povezati ovakvu patologiju sa religijskim sustavima je gotovo svetogrdno, ali religije su ljudska potreba i ljudska tvorevina. Čak i knjige objave mogu biti krivo interpretirane. Znam da će ova izjava razgnjeviti mnoge, ali mi nije to namjera. Slijedim kronološku liniju na kojoj je u jednom povjesnom i evolucijskom trenutku to ljudsko tijelo postalo grešno, prljavo i izvor zla, krivnje i patnje svake vrste. Točnije, nije postalo takvo, nego je proglašeno takvim.

Po Judeo-kršćanskoj ideji tijelo je prokazano i prokleto već u Edenu i protjerano u patnju. Izgon iz Raja je izgon iz  svetog jedinstva i cjelovitosti ljudskog bića (« ...u mukama rađat ćeš.....U znoju lica svog ćeš jesti....- Postanak). Prokleto je i samo rađanje, a ostatak vremena će Duša tražiti svoje tijelo i tijelo skakutati za svojom Dušom. Znam da ova rečenica zvuči karikaturalno, ali tako je ispalo. I onda slijedi paradoks, Bog se u ljudskom liku i tijelu spušta na zemlju. Utjelovljuje se u to grešno tijelo.

Sve velike religije poznaju i imaju neku vrstu božanskog utjelovljenja. Na Istoku su to Awatari, ljudske inkarnacije Boga samog. Islam ima svoga Velikog Proroka i utemeljitelja, Božjeg poslanika, koji je svoju tjelesnu egzistenciju ispunio bez ostatka. U kršćanstvu se Bog Sin utjelovio i rodio kao Sin čovječji, Isus Krist. Njegova tjelesnost je kroz Evanđelja prisutna, ali vrlo parcijalno. Kroz obredna pranja, njegovo učešće na svadbi u Kani galilejskoj, njegovoj Posljednjoj večeri i vrlo dramatično kroz Muku, Križ i Raspeće. Kroz uskrsnuće nas Evanđelje samo obavještava da tijela više nema u grobu, uskrsnulo je.

Avatari se rađaju na posve ljudski način, a njihova božanska inkarnacija se potvrđuje kroz njihov način života i njihove moći, tako da njihov životni put pomalo nalikuje životima kršćanskih svetaca. I svi patrijarsi su rođeni od žene i svoju ljudsku egzistenciju su odživjeli na vrlo ljudski način (ženeći se, rađajući i umirući), a njihova veličina se potvrđivala njihovim djelima. I Krist se rodio na ljudski način, ali po kršćanskom vjerovanju rodila ga je Djevica. Božjem Sinu je dakle rođenje bilo prihvatljivo, ali začeće je misterij. Prihvatio je ljudsko tijelo, ali ne i sve ono što ide s njim. Zar je ljudski način začeća sramniji od nepravednog suda kojem je bio izložen, okrutne Muke koju je prošao i sramnog Raspeća? Je li sukob sa tijelom nastao već u vremenu Jahvinih proroka koji su najavljivali Mesijin dolazak, pa i samo Navještenje po kojem je i najavljeno njegovo tajnovito začeće, po Duhu Svetom ili se doista vuče od samog Postanka i objave hebrejskom narodu? Ta, napali su i razapeli i tijelo samog Sina Božjega. Sam Krist se u svojim govorima nijedanput nije okomio na ljudsko tijelo, čak je oprostio bludnici koja je tjelesno griješila, a Martu koja je kuhala i spremala, dakle brinula se za zemaljske potrebe svojih bližnjih umjesto da moli, javno je pohvalio. Činio je čuda ozdravljenja rukopolaganjem (tjelesni čin koji se danas oživljuje kroz bioenergetski rad i ostale manuelne tehnike, na koje oficijelna crkva još uvjek gleda prijekim okom)). Bio je milostiv prema gubavcima, slijepima i svima koji su prolazili kroz neku tjelesnu patnju. Uskrsnuo je mrtvog Lazara, oživio je njegovo tijelo. Na Posljednjoj večeri, nad razlomljenim kruhom izgovara besmrtnu rečenicu: «Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje», a nad vinom ;» Uzmite i pijte ovo je krv moja». Opet je ta tjelesnost neizbježna i na tome su sagrađeni temelji Kršćenstva, paradoks je u tome što vjernici i dalje, već 2000 g. slušaju o tome kako je tijelo grešno i kako će zbog te grešnosti vlasnik tog tijela, Duša, gorjeti u paklu. A, božanska ostavština se zrcali u rečenici: «Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje....» Iako kroz povjest religijskih mitova  nailazimo na pojavu da štovatelji kroz svoje rituale, obredno jedu svoga boga, nijedan od tih mitova nije ni nalik ovoj Kristovoj ostavštini koja se kroz svaku sv Euharistiju ponavlja.

Dakle, Krist nije prokleo ljudsko tijelo, on ga je posvetio. Ideja o tijelu kao izvoru grijeha je nastala prije njega, determinirala je njegovo tajanstveno začeće, zaobišla njegovo briljantno sv. Učenje i s njegovim nasljednicima (apostolima i crkvenim ocima) se prokrijumčarila i proširila cijelim kršćanskim svijetom.  U pretkršćansko i ranokršćansko vrijeme Gnostici su još jednako brinuli i o tijelu i o duši.U hramovima islamske sekte Sikha i danas štovatelje prvo nahrane, pa ih tek onda uključuju u molitve i obrede. Dakle, prvo se pobrinu za tijelo, pa tek onda za dušu, jer tijelo je čamac u kojem plovi duša. Gnostici su preporučivali čistoću tijela, ali nisu nametali celibat. I Isusovi učenici su bili osim Ivana svi oženjeni ljudi, dakle vodili su normalni tjelesni život.

Što je celibat? Kroćenje vlastite seksualnosti tj. potpuno uzdržavanje od nje. Seksualnu apstinenciju prakticiraju mnoge religije, ali ako je to stvar izbora, obično nema problema, a ako je nametnuta, apstinenta može odvesti u vjerski zanos, ali i u ludilo kao i druge metode trapljenja. Svaka radikalna i dugotrajna uskrata (vode,hrane,sexa,topline, društva, slobode) može dovesti do moždanih deprivacija, halucinacija, nekih drugih poremećaja, pa čak i do smrti. O potisnutim spolnim nagonima i posljedicama tog potiskivanja bave se i psihologija i psihijatrija od Freuda na dalje. Nije Freud teoriju seksualnosti izmislio, ona je polako stoljećima dizala glavu iz mraka podsvijesti kud je gurnuta. Freuda su naravno sasjekli, zato jer se uopće usudio progovoriti o tome. Čini se da je ipak prerano progovorio. Svijet još nije bio spreman čuti istinu. Potiskivani nagoni su morali podivljati i potpuno se oteti kontroli da bi se ponovo preispitao naš odnos prema tjelesnosti i svi mogući uzroci dezorijentiranosti čovjeka našeg vremena. Pa, to se već dogodilo. Moderni čovjek je «puknuo». To se moralo dogoditi. Ljudska mašta se izgubila u ponorima podsvijesti, a sile iz mraka podsvjesti su polako počele plaziti van.  Slijepe od dugog boravka u mraku, na dnevnom svjetlu su podivljale. Tako se dogodilo da su  razulareni nagoni izrodili sve moguće spolne devijacije, od kojih je pedofilija svakako najgrozomornije.Ponavljam, to se valjda moralo dogoditi, da bi ljudi polako počeli shvaćati o čemu je to Freud govorio. Poricanje tjelesnosti je rodilo tabuiziranu (grešnu) seksualnost, a iz toga se prirodno dogodila pobuna nazvana «seksualna revolucija», a svaka revolucija je ukorijenjena u nasilju.

Poznato je da je spolni nagon jedan od najjačih nagona i mnogo su češći poremećaji izazvani njegovim potiskivanjem, nego kreativne sublimacije. Seksualnost je uz hranu, možda najviši izraz tjelesnih potreba i moći i jest u službi prokreacije i održanja vrste, ali spolne potrebe imaju i oni koji su iz bilo kojih razloga sterilni. No Judeo-kršćanski svjetonazor je prvo to tijelo istjerao iz Raja, a onda ga i pribilo na Križ. Kaže se da je Krist otkupio grijehe svijeta, valjda su tu i grijesi tijela otkupljeni. No, njegovi nasljednici su umjesto da tijelu vrate važnost i dostojanstvo, nastavili poricati tjelesnost. Seksualnost je potisnuta u mračne ponore podsvijesti iz kojih povremeno izlaze prava čudovišta. Pa tako danas imamo Mazo-Sado ostavštinu (koju porno-industrija obilato koristi, a perverznjaci izdašno plaćaju), najnezamislivija silovanja, čudovišna sakaćenja i silovanja, pedofiliju (najgrozomornije izobličenje seksualnog nagona), homoseksualizam, lezbijstvo, prostituciju,  nimfomaniju i satirijazu (spolna nezajažljivost, a zapravo potpuna osjetilna tupost), impotenciju, frigidnost i mnoge druge anomalije, deformacije i izobličenja. Sfingeri i transvestiti u tom poremećenom i prenadraženom svijetu već danas izgledaju kao bezazlene igre skrivanja u potrazi za vlastitim identitetom. Skoro da je normalna seksualnost bez kojekavih stimulansa postala nemoguća. O spolnim bolestima kojima je trenutno na čelu AIDS, koji polako proždire cijelo tijelo, neću ni govoriti. Pošto je izvršeno nasilje nad tijelom i prirodom, krivnja i grješnost su potisnule tu osnovnu ljudsku tjelesnu potrebu u zonu zabranjenog. U toj mračnoj zoni nagon se hranjen čudovišnom maštom pretvorio u monstruma koji je u materijalističkom konzumerizmu i hedonizmu dosegnuo svoj klimaks.

Što se zapravo dogodilo? Čini se da je mlada, novostvorena Kršćanska crkva zapala u istu zabludu u kojoj se danas koprcaju novi ezoterici. Odmičući se od Judaizma koji je razapeo njihovog Učitelja i utemeljitelja, boreći se sa nasljeđem poganskog svijeta u koji su upali i  koji ih progoni, boreći s s njihovim poganskim religijama, zaostalim kultom plodnosti i kutovima prirode, grčko-rimskim Panteonom i njihovim hedonizmima koji su u ono svoje vrijeme također kult tijela doveli do savršenstva, ali i apsurda, malobrojnom i raštrkanom pastvom, morali su povući radikalne poteze. Tijelo i tjelesno su bili povezani sa svim tim s čim su se borili. Bacili su svu krivnju na to slabo, griješno tijelo. Inzistirali su samo na duhovnosti i spasu iz te tjelesne grešnosti. Vatrama pakla i gomilom crkvenih zapovijedi koje su pridodali dekalogu (10 Božjih zapovijedi) i Isusovom Nauku, nastojali su upokoriti i staviti pod kontrolu svoje nove sljedbenike. Pa, iako su crkveni oci tvrdili da je tijelo hram Duha Svetoga, to ih nije sprječavalo da se svakodnevno okomljuju na to grešno tijelo i da tjelesne grijehe ne svrstaju među smrtne grijehe. Jedanput ocrnjeno i prokleto to tijelo je u svom pamćenju skupilo toliko krivnje, da je sve ispovjedi nisu mogle oprati. Sve češći psiho-socijalni i psiho-mentalni poremećaji su u liječničkom korpusu iznjedrili nove «specijalce», liječnike za duševne bolesti, tj. psihijatre i psihologe. Ja kategorično tvrdim da su duševne i tjelesne patnje, uzajamno povezane. Napaćena duša razboljet će tijelo, ali i napaćeno i zanemareno tijelo razbolijeva dušu. Tijelo i duša su jedno za ovozemaljskog života. Raditi samo na duši ignorirajući tijelo znači uskratiti duši iskustva zbog kojih je utjelovljena. Prepustiti se pukom materijalizmu i njegovim hedonističkim čarima zanemarujući svoju dušu brzo stižemo u slijepu ulicu ispraznosti i besmisla. Moramo ponovo uspostaviti integrite ljudskog bića, posvetiti tu cjelinu, no to možemo samo ako se duhovne tradicije počnu baviti čovjekom kao cjelovitim bićem, a ne samo njegovom dušom, na račun tijela koje tu dušu utjelovljuje i postvaruje. Da smo samo duša imali bi «krila» i letjeli bi okolo s ostalim anđelima. Da smo samo tijelo utopili bi se u moru životinjskog carstva oko nas i naša planeta bi još uvjek bila raj zemaljski (ne bi je imao tko uništavati). Citat:

Mi nismo ljudska bića koja prolaze

Kroz spiritualna iskustva;

Mi smo spiritualna bića koja prolaze

kroz ljudska iskustva,

da bi odrasla.

(Erica Jong)

priča o tome da je toj našj duši tijelo itekako potrebno i da mu moramo vratiti važnost, dignitet i dostojanstvo. Ta ponovna integracija je najvažnija zadaća na kojoj moramo što hitnije početi raditi.

Nije tako samo u kršćanstvu. Danas skoro sve aktualne religije zaboravljaju da nam je to tijelo nužno da bi se naša duša razvijala,sazrijevala i rasla. Da je htjela biti i ostati samo duša, ne bi se nikad spustila u materijalni svijet, utjelovila i krenula u ostvarivanje ljudske sudbine. Islam ima svoje svete ratove (džihade) protiv nevjernika, kršćanstvo je imalo svoje križarske ratove i često puta krvave misionarske pohode u nove krajeve svijeta, a već sam rekla da je svaki rat negacija tijela. U Budizmu su želje i osjeti kao tjelesne funkcije okrivljene za svu patnju, pa ih treba poništiti, pa su tako i Budisti kroz cijelu svoju povjest kažnjavali i ubijali svoje neistomišljenike. Sada kad propovijedaju mir i nenasilje, rade to opet kroz poricanje tijela. Tjelesne želje i žudnje su glavni krivci što netko ne postiže prosvjetljenje. Treba ih se osloboditi na putu »buđenja», drugim riječima treba to tijelo poništiti (bez ostatka), jer je ono izvor požude i svih drugih želja. Svi duhovni učitelji govore samo o duši, samo je Krist rekao: Dajte Bogu Božije, a caru carevo. Drugim riječima oba ova svijeta i duhovni i zemaljski trebaju dobiti ono što im pripada. Psihijatri na Zapadu odsustvo želja nazivaju depresijom i smatraju ga poremećajem. I s pravom. Depresija je tihi plač Duše u nezadovoljnom tijelu. Trenutno je to najraširenija bolest u razvijenom svijetu. Kad depresija uhvati maha, pomoć se traži na sve strane, od oficijelne medicine, na alternativnoj sceni, u aktualnoj religiji, kod alternativnih duhovnjaka, u magijskim krugovima i svuda gdje bi se mogla naći. Depresija je slijepa ulica u koju smo dovedeni poricanjem tijela. Zapravo bolesni čovjek odaje tako «šarena» stanja, tako izmiješane etiologije da i nije jasno šta bi mu trebalo liječiti, dušu ili tijelo. Ispravno bi bilo samo liječiti oboje i istovremeno, a to se rijetko događa..

Naravno, u ovoj problematici ne smijemo zaobići da je sve počelo s Evom i Zmijom. Dakle ženino tijelo je trebalo pokoriti, zauzdati, jer je ono trajna opasnost. Za Koga? U muškom svijetu ne postoji muški ekvivalent za riječ prostitutka. Žigolo je nešto novijeg datuma i nema tu težinu.  Samo žena se može upustiti u blud (grijeh), muškarci s tim nemaju ništa. Oni su tu samo da osude i presude i ženi i tjelesnosti. To kažnjavanje je svoj vrhunac doživjelo u eri spaljivanja vještica. Isti taj svjetonazor ne sprječava muškarce da koriste usluge takvih osoba. Nekako mislim da je prva žena u povjesti prostitucije ponudila svoje tijelo da bi preživjela. Nije bilo lako u grubom muškom svijetu koji je ženu i njeno tijelo doživljavao samo kao iskušenje i izvor grješnosti. No, nije tako bilo samo u Judeo-kršćanskom svijetu. U arapskom i islamskom svijetu žene svojom odjećom moraju sakriti i svaki trag ženstvenosti, da ne bi izazivale «kreposne» muškarce. Feredža  (veo, zar- pokrivalo za lice) vrlo učinkovito smješta ženu tamo gdje joj je mjesto. Kineskinjama su vezali stopala da bi ih oblikovali i zadržali na dječjoj veličini. Nabrajati sva moguća sakaćenja žena (u muškom svijetu), zbog seksualnih konotacija bi bila tema za jednu posebnu knjigu.

Ne mogu a da se ne zapitam jesu li stare duhovne tradicije progon i negaciju tijela iskoristile kao instrument kontrole i moći. Seksualnost kao vrhunski izraz tjelesnosti, je prokazana u svim tim tradicijama. Zato je ona tabuizirana do apsurda. Kao i smrt, koja je samo točka transformacije. Moramo smoći snage i mudrosti za uspostavljanje reda u besmislu i kaosu u kojem se ljudska rasa našla, zahvaljujući mnogim zabludama o tijelu kao nositelju zemaljske egzistencije.