Čuvar našeg integriteta

 

Vanjski, vidljivi i opipljivi čuvar našeg integriteta je naša koža. Svojom površinom je ona najveći ljudski organ (1,5-2m²). Ona zauzima oko 16% tjelesne mase. Neću se baviti anatomskim detaljima, samo ću reći da su upravo u koži smještene papile ili opipna tjelešca koja nam omogućavaju taktilnu komunikaciju  i na vrijeme nas izvješćuju i o ugodi ali i o potencijalnim opasnostima. Naime funkcije kože možemo shvatiti kao: mehanička zaštita tijela, zaštita protiv kemijskih tvari i ultraljubičastog svjetla, termoregulacija, zaštita od isušivanja (dehidracije) i općenito reguliranje količine vode u tijelu te metabolizma masti i vitamina D. Za temu ove knjige su najznačajniji kožni osjeti koji čine «jezik» taktilne komunikacije.

Koža je prvi organ koji nas odjeljuje od drugih i označava nas kao jedinku za sebe. Aids, a i mnoge druge bolesti manifestiraju se prvo na koži. Koža prva progovara kad je naše jedinstvo i cjelovitost narušeno.Dermatolozi bi to trebali znati, no oni se bave samo površinom stvari.

Čini se da je važnost i ulogu naše kože najbolje shvatila i iskoristila kozmetička industrija koja obrće basnoslovne sume novca na ljudskoj taštini. Izgled ima svoju cijenu i svoju tehnologiju, koja ima i svoju mračnu stranu.Velika većina kozmetičkih pripravaka kao i farmaceutskih su na duže vrijeme zapravo toksični i štetni, pa smetnje i anomalije na koži mogu biti i posljedica eksperimentiranja sa željenim izgledom, koji je opet rezultat potrošačkog diktata. Osoba koja živi u skladu sa sobom, u ravnoteži duhovnih i tjelesnih potreba i ostvarenja, zrači jednom unutrašnjom ljepotom koju ni jedna kozmetika ne može nadomjestiti. U protivnom postajemo dobro (često do savršenstva) nacrtana lutka tužnih i praznih očiju.

Kozmetičke intervencije su sve sličnije kliničkom tretmanu, a obzirom na tehnologiju koju rabe pomalo su nalik nekoj mikrokirurgiji. Svega tu ima: Elektrostimulacije, parenja, masaže, solarij, face liftinzi, hladne maske, vruće kupke, aromaterapija, terapija ljekovitim blatom, skidanje celulita (posljedica nedovoljnog kretanja) itd. Uz to većina žena danas kositi i preparativnu i dekorativnu kozmetiku. Velik dio tih proizvoda je u najmanju ruku agresivan za kožu, a dugoročno može biti i štetan. Kozmetička industrija dakle, zaista živi od ljudske taštine i to tako da prvo zada ideal ljepote, zatim ga nametne i agresivnom reklamom inducira svoje potrošače da uz njihove proizvode dostignu taj ideal. Reklama je uvjek obojena bojama dopadljivosti (sviđanja), glamuroznosti (lažni sjaj), erotičnosti (garancija užitka) i prezentirana tako perfidno, da kod potrošača odmah stvori potrebu za dotičnim proizvodom. Tako se izmišljaju potrebe i stvara kult tijela, jer poruka je jasna; bez tog proizvoda vi niste poželjni. Niste poželjni takvi kakvi jeste, morate postati što sličniji modelu sa reklame, ako kanite biti pripušteni u vrt užitaka. A ne daj Bože da vam se vide bore ili sijede, e tad ste već otpisani. Biti onakvi kakvi jesmo je jeftino, ali traži osobnu hrabrost, postati sličan nekom izmišljenom, zadanom idealu je skupo i uvjek sa sumnjivim ishodom, jer kroz to silno trapljenje zbog «ljepote» možemo se naći u kojekavim nevoljama, od kojih su alergijske reakcije kože najmanje. Korištenjem (odbačenih........?, bar tako tvrde proizvođači) fetusa, placente (posteljica) i mnogih drugih tajanstvenih «sirovina» u proizvodnji vrhunske kozmetike istina postižu to žuđeno podmlađivanje, no, ja se bojim da je to krvavi danak ispraznosti i pukoj površnosti. Pa, iako su takvi proizvodi besramno skupi uvjek nalazae svoje kupce.Već sam spominjala «staničnu memoriju» kod transpalantacije organa. Ona je prisutna i u placenti i fetusu koje se koriste u proizvodnji te skupe kozmetike, mora biti, inača tvari uzete iz njih ne bi bile učinkovite. Nanošenjem takve kreme na lice  nanosimo i stanice neke/ih druge/ žene/a i njihovih nerođenih beba. Danas je dr. Frankestain postao puno suptilniji u svom djelovanju.

Plastična kirurgija briše  (izrezuje, pegla i sl.) granice osobnosti i razlike koje iz njih proizlaze. Potreba da budemo drugačiji nego što jesmo, opet stvorena i diktirana sumanutim, izvitoperenim pogledom na tjelesnost, ovim «specijalcima» osigurava trajnu zaradu i ugodan život. Jedini zadatak im je ispraviti «Božje stvaranje». Čini se da nitko više nema hrabrosti biti ono što jest. Sve nesigurne osobe koje to mogu platiti, mogu odšetati plastičnom kirurgu i postati netko ili nešto drugo. Htjela bih naglasiti da skoro svaka operacija podrazumijeva i rezanje kože. To je nasilno cijepanje već načetog integriteta, a ne trebam ni govoriti da nema bezazlenih operacija. Stvar je u tome da se plastična kirurgija velikim dijelom bavi uglavnom nepotrebnim zahvatima koje su najčešće rezultat modnog hira i rascjepa u sebi. O žrtvama tih nepotrebnih zahvata bi trebalo napisati posebnu knjigu.

Kožne bolesti su se u našem vremenu namnožile kao i svi drugi poremećaji i smetnje tjelesnog karaktera. Razni dermatitisi, urtikarije i alergijske reakcije na koži su postali svakodnevni. U novije vrijeme haraju kojekakvi herpesi, zatim je učestao i vitiligo (depigmentacija kože), rak kože se pojavljuje u mnogim oblicima, a tu su i autoimune bolesti poput Lupusa, Rosaccee (poznate još iz davnijih vremena - Crveni vjetar).Većina alergija se manifestira i na koži. Gangrene, otvorene rane na koži (različite etiologije) koje ne zacjeljuju, su priča za sebe itd. Nabrajanje nas neće nikuda odvesti. Želim samo reći da svaka promjena na koži priča priču o gubitku našeg integriteta, jer koža jest, doista naš vidljivi čuvar integriteta.

Svi mehanoreceptori su smješteni u koži. Oni omogućavaju koži primanje svih vanjskih podražaja kao; dodir pritsak, titranje itd. Sve mehaničke ozljede počinju na koži. Koža je naša prva obrana. Opekline mogu nastati od kemikalija ili visoke temperature i također spadaju u mehaničke povrede.Konkvasacija ili nagnječenje također pripada mehaničkim povredama (udarcem tupim i tvrdim predmetom) i može dovesti do pojave gangrene.Tu je zatim sva sila ogrebotina, oderotina, oguljotina i sličnih mehaničkih povreda kože koje mogu biti bezazlene, ali i dovesti i do dubljih oštećenja  kožnih i potkožnih tkiva. Ubodne rane prvo prolaze kroz kožu. Sve dublje povrede zahvaćaju mišiće, tetive, kosti i živce i tijelo traumatiziraju u različitim stupnjevima, a svim tim povredama se bavi traumatologija.

Posebno poglavlje u bolestima kože zaslužuju razne kožne alergije, zato jer alergijske pojave na koži otupljuju  tjelešca opipa i otežavaju taktilnu ulogu oboljelih dijelova. Kod alergijskih poremećaja trebamo razlikovati akutna stanja, kao kod ugriza pojedinih insekata i kronična stanja koja mogu biti vrlo dugotrajna, a ponekad i neizlječiva, kod kojih su uvjek prisutni antigeni ili antitijela. Često različite reakcije na koži zovemo zajedničkim imenom urtikarije  Akutna urtikarija (koprivnjača)je munjevita reakcija imunosustava na situacije koje prepoznaje kao opasnost, bilo da je u pitanju hrana na koju smo alergični,lijekovi, ugriz nekog insekta ili sl. Akutna urtikarija lako može preći u stanje anafilaktičkog šoka, koji je uvjek po život opasne. Svaka urtikarija koja traje duže od sedam dana, postaje kronična. Fizikalne urtikarije su posljedice fizikalnih djelovanja (trljanjem, pritiskom, ojedine od znoja i trljanja, reakcije na tempertaturu, hladnoću, preosjetljivost na lijekove, sunčeve zrake i sl.)

Za temu ove knjige su najzanimljivije tzv. kontaktne urtikarije. One se javljaju na mjestima kontakta kože s toksinima biljaka (kopriva, čičak i druge nadražujuće biljke), toksinima kukaca (komarci, pčele, ose, stršljeni i razni drugi kukci i insekti), lijekova koji se nanose na kožu (gelovi, masti kreme, flasteri) itd. Možemo imati i kožnu alergijsku reakciju na pojedine osobe i vrlo burno reagirati u susretu s njima, a da ne prepoznamo šta nam se zapravo događa.I takve alergije možemo, uvjetno, nazvati kontaktne alergije. Crvenilo zbog stida, nelagode ili zbunjenosti je blagi i prolazni oblik takve reakcije.

Koža svojom čistoćom (biološkom i sanitarnom), bojom, sjajem, vlažnošću i elastičnošću priča nedvosmislenu priču o našem zdravlju. Često se dogodi da se i najbezazlenija ranica na koži inficira, produbi i raširi i na kraju pretvori u nešto zloćudno. Ponekad tako proradi neki davni, zaboravljeni udarac i isto tako se pretvori u nešto zloćudno. Zatim su tu sve manipulacije (kozmetičke) kojima se podvrgavamo ili ih sami izvodimo, uz utjecaje iz zagađene atmosfere i naše druge nezdrave navike, dobro je da ta naša koža još ikako diše.

Koža je dakle, vrlo ranjiv organ, kao što je i naš integritet. Ravnotežu je lako narušiti i kad istovremeno vodimo računa o oba plana, duhovnom i tjelesnom, a ako težište bacimo samo na jedan plan, postajemo trajno rascijepljeno i nesretno biće. Pri tom je svejedno koji plan favoriziramo, duhovni ili tjelesni, krajnji rezultat je isti. Postajemo nesposobni odraditi svoju ljudsku zadaću zbog koje nam je poklonjen ovaj život.

Sklonost samopovređivanju je vrsta autodestrukcije koja jasno ukazuje na «posvađanost» sa vlastitim tijelom, ali paradoksalno liječi se kao duševni poremećaj. Najbogatija industrija na svijetu je industrija oružja. Jedini zadatak svakog; i onog najprimitivnijeg i onog najsavršenijeg oružja je raniti, osakatiti, ubiti to tijelo drugoga. Kako je civilizacija izrasla na Dekalogu, na jasnoj zapovjedi :» Ne ubij!» stigla do tako sofisticirane filozofije ubijanja? Ja opet tvrdim; zbog poricanja tijela. Ako tijelo ne vrijedi, ako je griješno i zlo, kuda to može voditi osim u pojedinačna i masovna tlačenja, šikaniranja i ubijanja?

Kako je koža svojevrsni katalizator našeg zdravlja, na njoj se sve vidi. Ona je ogledalo i zdravlja i bolesti, i tuge i radosti i ushićene duše.Ona je naš kontaktni organ sa svijetom i drugima i taktilna komunikacija je jedini jezik koji poznaje. Naučimo taj jezik, bolje je reći, prisjetimo ga se, jer koža kao i svi tjelesni organi, na bazi stanične «memorije» pamti zauvjek.

Važno je naglasiti da kod transplantacije kože, bilo zbog traumatskih povreda, opeklina velikog stupnja ili oderotina ili kod nekih vrsta raka kože, najbolje rezultate daje transplantat vlastite kože sa zdravog dijela tijela pacijenta.

Kriminalistika i forenzička medicina se puno bave istraživanjem i analiziranjem ljudskih otisaka. Zašto baš otisci? Zato što je vrlo rano uočeno da dermatoglifi- linije, crteži na dlanovima, tabanima, a posebno na jagodicama prstiju čine jedinstvenu kartu našeg identiteta. Naime ne postoje dva čovjeka sa istim otiskom prsta. Otisak je jedinstven i nepromjenjiv. Ne mijenja ga ni starenje, ni bolest, ni bilo kakve druge promjene u našem životu. Mogu biti oštećani jedino mehaničkim putem; vatrom, kemikalijama ili deranjem kože. U Kini su još 200-te g. pr. Kr. svi važni ugovori sklapani s obaveznim otiskom prsta na njima. U Europi su otisci prsta tek prije 100 godina ušli u sve policijske registre kao obavezni podatak i znak identifikacije. Prije pojave genetskih spoznaja i otkrića, daktiloskopija se koristila i kod utvrđivanja očinstva, kod određivanja određenih predispozicija za nasljedne bolesti i slično. U većini kriminalnih radnji, počinitelje otkriju preko otisaka, a većina kriminalaca to zna, pa se pokušavaju zaštiti rukavicama. Nije slučajno i da je najveći broj papilla (osjetilnih tjelešaca) smješten upravo na tim mjestima gdje su dermatoglifi najjače izraženi. Upravo zato su naše ruke, naročito naši prsti najbolji detektori opipljive stvarnosti. One su naš most do drugog bića. Zato je taktilna komunikacija tako važna.

Sve ovo pišem da shvatimo koliko smo jedinstveni. Koliko je svako tijelo, različito, posebno i sveto u Umu Stvoritelja. Zašto se Tvorac toliko mučio da nas odvoji tim znacima prepoznavanja, ako to nije važno? Dakle, Njemu smo važni svatko ponaosob. Postanimo toga svjesni. Kad to osvijestimo postat će bjelodano da nema isprika za nijednu lošu stvar ili stanje. Nema kolektivne krivnje, postoji samo osobna odgovornost za sve što nam se događa.

Boja kože ispisuje krvava poglavlja ljudske povjesti. Ropstvo, progoni, pokolji, svi mogući «sveti ratovi» do istrebljenja. Geta i rezervati. U novijoj povjesti rasizam i segregacija. Razni etnocidi, kulturocidi i ini cidi, koji su u svom korjenu i značenju uvjek genocidi. Propagirale su se i propagiraju se slobode i jednakosti, ali razlike ispisuju povjest. Zašto dušobrižnici svijeta misle da mogu ubiti toliko tijela i spasiti svoju dušu? Nije li to preuzetno? Bog sigurno nikada nije tražio da se ubija u njegovo ime. To bi se protivilo božanskoj prirodi koja je zauvjek stvaralačka. Dapače, izričito je to zabranio svojom zapovjedi: «Ne ubij». No, 10 zapovijedi se danas ionako samo selektivno slušaju, ako već nisu i sve pogažene. Kad je tijelu oduzeta svetost, kad je proglašeno izvorom grijeha i svakog drugog zla, onda je valjda sve dopušteno....?

Bijela rasa je iscrtala karte svih dosadašnjih inteligencija. Vrijeme je da napravi korak unatrag i dovrši posao. Vrijeme je da tijelu vrati (....da, vrati, jer postojalo je vrijeme i mjesto u kojem je tjelesnost bila nešto sveto....) dostojanstvo iscrtavajući njegovu inteligenciju (KQ), ali promatrajući ga kao najsavršeniji živi sustav u kolopletu života, a ne kao mehanički stroj koji se po miloj volji može sastavljati i rastavljati. Kad si već svojata pravo prvenstva (nadrase) neka i ispravi vjekovne zablude.