Blagotvornost vjere znanstveno je dokazana. Onaj koji doista vjeruje taj je zadovoljniji, sretniji, smireniji... Ništa neobično. Vjera je ugodna i udobna. Ona ne postavlja pitanje da li je nešto, nego prihvaća zdravo za gotovo da to je.
Tako je netko nekad kazao i sad se ponavlja i trubi jedno te isto u nedogled.
Vjera se svojom filozofski produciranom sigurnošću 
efikasno suprotstavlja protiv nesigurnosti one obične sirove bezvjerne egzistencije. Pravi postojani vjernik osjeća se sigurno tako udobno zavaljen u gnijezdu svoje jedinoispravne vjere, bez pitanja i podpitanja. Smisao je bogomdan i očuvan, u frazama napamet naučenim, nebrojeno puta sažvakanim. Jedno te isto. Tako je i gotovo.
Svrha i smisao tih prezentiranih, nametnutih i općeprihvaćenih vjerovanja i jest da se uljulja duh. Duh koji je po svojoj prirodi kritičan, sumnjičav, radoznao... Da se zamanta, hipnotizira, uvjeri i prestane s podpitanjima koja odvode u nekom drugom smijeru. Etobože... Kud sad...
Kako će inače oni novonastali božji čuvari i misionari vjere dosegnuti i sačuvati svoju privilegiju ispravnosti i svetosti... Pri tome je svejedno da li ovčice vjeruju u Boga ili u prezentiranu činjenicu da ne trebaju ništa poduzimati osim prihvatiti bez kritike i prigovora, što god.
Eto, vjera je tu, i po njoj se riješava sve onako kako treba, dovoljno je vjerovati i sve bude...
"Kruha i igara" bila je metoda obuzdavanja podanika rimskih careva. Kroz povijest se dalo vidjeti kako je poneka vjera poput biča tjerala na genocid. Narod protiv naroda, čovjeka protiv čovjeka. U ime vjere i ispravnosti. Povijest Europe obilježena je pokoljima organiziranih u ime nekakvog tobože jedinog dobra. Muslimanski propovjednici mržnje ponovo oživljavaju tu umalo zamrlu tradiciju. U susret novom dobu. Da, ali kakvom...
Jedino onaj koji neupitno vjeruje, u stanju je predati svoj život u ruke tobožnjeg iscjeljitelja ili u iscjeljiteljsku moć u pametno kombiniranim riječima nekog propovjednika.
Sumnja je nepoželjan fenomen.
Konzervativne snage iz dana u dan vješto pronalaze nove metode za njeno suzbijanje. Prvenstveno retorikom, verbalnom manipulacijom, a iznad svega značajnom podrškom pojedinih hipnotiziranih običnih ovčica. Jednostavno je. Naučiš fraze napamet, ponavljanjem istih uvjeriš najprije sebe, pa istom metodom pomalo i druge. Ako ti uspije. Sveukupno ne zahtjeva nikakvo naprezanje.
Ne sumnjaj. Vjeruj. Ne pitaj. Ne kritiziraj. Jednostavno prihvati. Funkcionira. Manje - više.
Onaj koji teži očuvanju svoje moći oslanja se na poslušnost svojih vojnika, a (definitivno) ne na sumnjičavce.
Oni koji sumnjaju, oni nehipnotibilni, oni remete moć i krajnji cilj. 
Nametnuta vjera ušutkava i narkotizira duh istražitelja.
A sumnja? Sumnja je čarobno sredstvo iscjeljenja i buđenja. Jedan Galileo da je stajao i promatrao bez sumnje i pitanja, što je mogao otkriti?
Prije svake nove ideje i otkrića stoji sumnja u ono već naučeno.
Upravo tamo gdje vjera postavlja zidove, upravo tamo sumnja otvara nove prolaze za kretanja uma izvan horizonta nametnutih saznanja u nove spoznaje.
Sumnja je neudobna i neugodna. Pogotovo za onog koji sumnja. Odgovori na pitanja opet su pitanja. Nikako dosegnuti konačan univerzalan odgovor i za sve to još platiti osudom ili izolacijom od onih koji vjeruju bez da pitaju, to zna boljeti.
Onaj koji se ne slaže s učenjem, dobiva nezadovoljavajuće ocjene. Dok se oni poslušni vjernici ljube i hvale međusobno, neprikriveni sumnjičavac biva predmet sprdnje i prezira...
No, bez sumnje i bez spoznaja nastalih iz nje, ne bi bilo ni napretka ni u jednom području znanosti, niti mnogih do danas odgovorenih pitanja.
To vrijedi i sada i ubuduće.
Jedino onaj koji sumnja u stanju je uputiti se izvan granica već poznatog, otkriti ono još nepoznato...
Moguće je da će i zdravopametna sumnja jednog lijepog dana dobiti u ovom društvu mjesto koje i zaslužuje, s poštovanjem prema vjeri, ali i neophodnim pravom na slobodu mišljenja koje se odnosi i na još neizumrlu sposobnost ljudi da misle svojom glavom.
Iako i u to sumnjam...