Što to uopće znači raditi na sebi?

Neki dan me 12-ogodišnja kći pitala znam li koje je zanimanje najvažnije na svijetu. Par minuta mi je mozak radio kao lud i nisam našla točan odgovor. Ona me iznenađeno pogledala i rekla: „Pa biti svjestan, naravno.“

Naravno. Zašto mi to nije i samoj palo na pamet?

Možda zato što službeno ne postoji takva škola i ne upisuje se u radnu knjižicu? A baš bi bilo fora da nakon završetka faksa dobijemo diplomu na kojoj piše Magistar svjesnosti. I poslije radimo kao osvješćivač ljudi. U državnoj upravi, gdje drugdje. Postupno bi i privatni sektor prepoznao potencijal u tom području pa bi se počele osnivati agencije za svjesnost, specijalisti za svjesnost, regionalni eventi svjesnosti. Ako je dovoljno ljudi svjesno, sigurna sam da ima načina i da se svjesnost integrira u korporatizam. U svakom slučaju, velike su mogućnosti sa svjesnošću.

Svjesnost spominjem jer je usko vezana uz rad na sebi. Primijetila sam da se velik broj ljudi boji rada na sebi. Možda zbog riječi rad? Ili se ipak radi o tome da se bojimo sebe?

A ne bismo trebali. Zato želim s vama podijeliti svoje iskustvo koje je prekrasno.

Rad na sebi nije neki poseban rad. Živeći svoj život radimo na sebi. To je, zapravo, put na kojem jesmo bili mi svjesni ili ne, htjeli prihvatiti odgovornost ili ne. Rad na sebi je proces prihvaćanja sebe, proces voljenja sebe. I dokle god u nama postoji strah, sram ili osjećaj krivnje, postoje dijelovi nas koje ne želimo pogledati, koje još nismo prihvatili.

Rad na sebi je, zapravo, osvješćivanje sebe i podsjećanje na to koliko smo lijepi, cjeloviti, savršeni. Podsjećanje na to da se imamo pravo voljeti, da se zapravo nikada nismo ni prestali voljeti.

Rad na sebi je prihvaćanje sebe takvih kakvi jesmo i priznavanje sebi i drugima da se volimo. Eto, zar ne zvuči predivno?

Istina je da se na ovom putu susrećemo s dijelovima sebe koje bismo radije zanijekali, dijelovima koje smo davno odbacili pa ih se teško ponovno prisjetiti, s potisnutom i zaboravljenom boli, našim i tuđim strahovima. Istina je da su potrebni hrabrost, upornost i pozitivna namjera prema sebi da svemu tome pogledamo u lice, ali to sve ionako jest u nama. U sebi imamo sve alate koji su nam potrebni. Osim toga, na svom putu nikada nismo sami. Podržani smo na sve moguće načine, a na nama je da prepoznamo podršku, prihvatimo je i nastavimo dalje. Što smo svjesniji, to više podrške imamo, lakše ju prepoznajemo.

Ponekad su naši otpori u suočavanju sa sobom toliko jaki da nam je potrebna kriza da nas podsjeti da smo neki dio putem zagubili i da je vrijeme da ga vratimo jer će nam uskoro ponovno trebati. Moji otpori su bili ogromni i meni je trebalo zaista puno kriza. Tek nakon što sam proživjela i preživjela (kronološkim redom): odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, zatvor Jezične gimnazije, trogodišnju vezu s narkomanom, studiranje u kaosu Filozofskog fakulteta, rad u bezosjećajnosti međunarodne korporacije, traumatičan porod, funkciju direktorice i članice Uprave, dva spontana pobačaja, otkaz u spomenutoj korporaciji, bolest i smrt voljenog partnera, odlučila sam se suočiti sa samom sobom. Danas sam duboko zahvalna sebi na toj odluci.

Danas sam sretnija, zadovoljnija i sposobnija uživati nego što sam uopće mogla zamisliti da je moguće. Ne pitam se više što radim ovdje. Svjesna sam više svojih talenata nego što ih mogu proživjeti.

Danas se ne osjećam bespomoćnom, prestrašenom, izgubljenom. Prihvatila sam i zavoljela toliko loših i dobrih dijelova sebe da sam napokon počela osjećati olakšanje u tijelu, lakoću postojanja. Ujutro se budim uzbuđena i sretna zbog mogućnosti koje mi ovaj dan pruža. Ne sjećam se kada sam se posljednji put nečega sramila. Osjećam se krivom jer sam nešto loše napravila, a ne zbog krivih uvjerenja koja sam putem prihvatila kao svoja. A i tada se volim.

Sa svjesnošću život postaje ljepši i od srca vas pozivam da se upoznate sa sobom.

 

Blog o voljenju sebe – Karolina Perišić: Zgode i nezgode svakodnevnog života