Jednom kada Svjetlo ispuni želju stvorenog bića za primanjem, ono joj prenosi svoju volju – volju za davanjem. Stoga, faza 1 mijenja početnu želju za primanjem u želju za davanjem.

 

Nakon što je faza 4 stvorena i nakon što ju Ohr Hochma ispuni, Svjetlo djeluje na nju tako da ona počinje željeti davati. Zašto Ohr Hochma prenosi posudi želju za davanjem? Zato što posuda osjeti ne samo užitak kojeg dobiva od Svjetla, već i volju davatelja.

 

Stvoritelj je mogao stvoriti posudu koja to ne bi mogla osjetiti. On bi bio davatelj, ali bi posuda osjetila užitak samo kod primanja Svjetla. Iz tog razloga, nalazimo u svom svijetu ljude čija želja za primanjem nije do kraja razvijena: djecu, primitivne ljude, mentalno poremećene i slično. Kako dijete odrasta, počinje osjećati neugodu kada prima poklon.

 

U odrasla se čovjeka taj osjećaj razvio do točke kada bi radije osjetio i najveću bol na svijetu nego strašan osjećaj srama. Stvoritelj nas je, naime, jedine stvorio s tom predispozicijom, kako bismo kroz nju mogli savladati našu prirodu, želju za primanjem. U namjeri da iskusimo sram, da budemo obilježeni kao primatelji, najprije trebamo shvatiti da smo primatelji.

 

To moguće samo ako smo u mogućnosti osjetiti prisutnost davatelja: ako ja ne percepiram svog domaćina, neću osjetiti sram kod primanja od njega, ali ako ga osjetim ispred sebe, bit će mi neugodno i neću biti u stanju primiti, već ću se trebati na neki način povezati sa njim. Možda ću mu trebati dati nešto u zamjenu za ono što sam primio od njega – u tom slučaju ne bih više primao od njega, nego bih mu dao nešto zauzvrat, tako da i on primi od mene.

 

Osjet Stvoritelja u Malchut (stvorenje) izaziva bol takve snage da Malchut odlučuje ne primati Svjetlo samo za sebe, što se naziva „tzimtzum“ (ograničenje), i zbog toga što je to prvo iskustvo tzimtzum, naziva se „tzimtzum alef“ (prvo ograničenje). Malchut prestaje primati Svjetlo, pa na taj način prestaje biti primatelj.

 

No, to još uvijek nije dovoljno kako bi Malchut djelovala poput Višeg Svjetla: kako bi mogla davati i kako bi pružala užitak. Svjetlo Stvoritelja daje užitak Malchut, ali kako Malchut sada odbija primiti Svjetlo, ne prima užitak od Stvoritelja i ne ispunjava Njegovu želju.

 

Prije je suprotno istinito. Želja Stvoritelja jest dati užitak stvorenom biću, i kada Malchut ne ispunjava Njegovu želju, ne pruža Mu užitak. Stoga, Malchut ne sliči Stvoritelju kao davatelju užitka čak i kada prestane primati Njegovo Svjetlo. Želja Stvoritelja i svrha stvaranja je da Malchut, stvoreno biće, prima užitak. Namjera i misao stvaranja je fiksna i apsolutna, stoga Stvoritelj prisiljava Malchut da primi Svjetlo.

 

Malchut osjeti, iz vlastite percpektive, da čin ograničenja sam po sebi nije dovoljan. No, kako može stvoreno biće, čija je bit ograničena isključivo na primanje, dati Stvoritelju nešto zauzvrat? Malchut odlučuje da ako primi Svjetlo (i užitak koje ono nosi) s namjerom da Stvoritelju tim činom pruži zadovoljstvo, zato što On to želi, a ne zato što Malchut želi uživati u Svjetlu samo za sebe, njezino će primanje biti poput davanja: prihvaćanje užitka u svrhu pružanja užitka davatelju pretvara čin primanja u čin davanja.

 

Ako Malchut primi cjelokupno Svjetlo, sav užitak kojeg je Stvoritelj pripremio za nju, to rezultira time da Malchut daje Stvoritelju točno ono što On daje njoj. Takvo primanje u tom se slučaju ne smatra primanjem, nego davanje Malchut Stvoritelju.

 

Postoji jedna „alegorija“ o tome - slučaj gosta koji dolazi u posjet kući svoga domaćina. Domaćin časti svoga gosta ukusnom hranom, dajući mu baš onu vrstu i količinu hrane kakvu gost voli (zato što Svjetlost stvara posudu točno proporcionalnu u kvaliteti i kvantiteti užitku kojeg sadrži). Iako gost jako želi jesti hranu koju mu je domaćin pripremio, prisutnost domaćina stvara u njemu neugodu, jer osjeća sram od primanja koji je toliko jak da više nije u mogućnosti primiti.

 

No, kako domaćin ustraje i moli svoga gosta da primit ono što mu je pripremio, tada gostu počinje shvaćati da ako sada, nakon što je puno puta odbio hranu, sada ju ipak primi, to će primanje biti čin uslugu domaćinu. Time gost postaje davatelj, a domaćin postaje primatelj.

 

Mudrost Kabale govori o željama, užicima i njihovim funkcijama koristeći jezik Kabale: želja za primanjem, ili posuda (gost), osjeća Svjetlo (užitke) koji dolaze do nje i žele ući u nju. Posuda tada odguruje Svjetlo od sebe i ono se vraća svome izvoru (gost odbija primiti hranu od svoga gosta). Sila koja odbija užitak naziva se “Masach“ (Zaslon).

 

Pomoć sile za odbijanje užitaka, posuda je u stanju boriti se sa sobom i nadići svoju želju za primanjem. Može se činiti da posuda odbija Svjetlo, zaista kao da odbija svoju želju za primanjem i ne dopušta sebi oslanjanje na tu želju. Posuda nije u stanju vratiti Svjetlo Stvoritelju, nego se umjesto toga stvara u posudi želja za pružanjem užitka kod Stvoritelju. Ta se namjera naziva „Ohr Hozer“. Orh (Svjetlo) je iskustvo užitka. Ohr Yashar su užici koje nam daje Stvoritelj u svojoj želji da daje svojim stvorenjima. Orh Hozer je užitak kojeg stvorenja žele dati Stvoritelju.

 

Nakon što je posuda (gost) odlučila da neće primiti Svjetlo samo radi sebe, pomoću Ohr Hozer (prema količini u kojoj želi dati užitak Stvoritelju – domaćinu) određuje koliko je Ohr Yashar (hrane) u stanju primiti s namjerom pružanja užitka Stvoritelju (domaćinu) iz sveg obilja koje mu je ponuđeno s njegove strane.

 

Svjetlo dolazi izravno od Stvoritelja zbog čega se i naziva „Izravno Svjetlo“ (Ohr Yashar). Ono se želi odjenuti u posudu, no ne može jer ga zaustavlja zaslon. Zaslon zaustavlja svjetlo i prisiljava ga da se vrati, odbija ga primiti u vlastitu korist. Time, posuda ispunjava uvijet prvog ograničenja: ne primati za sebe.

 

Kada je posuda sigurna da više nikada neće koristiti svoju želju za primanje užitaka za sebe, ono čini proračun koliko svjetla može primiti u svrhu davanja Stvoritelju. Taj se proračun provodi uz pomoć zaslona. Mjesto u kojem se provodi proračun naziva se „peh“ (usta). Zaslon se također nalazi u peh. Sva iskustva i odluke prije primanja svjetla donose se u dijelu posude nazvanom „Rosh“ (glava). U tom dijelu se razmatra mogućnost primanja Svjetla.

 

Nakon odluke posude koja je donesena u Rosh, posuda prima svjetlo u svoju unutrašnjost. „Toch“ (unutrašnjost) je dio posude gdje posuda prima Svjetlo. Budući da se Ohr Hochma prima u Toch posude u obliku primanja s namjerom pružanja zadovoljstva Stvoritelju, to se Svjetlo odijeva u Ohr Hozer: namjeru davanja Stvoritelju.

 

Međutim, posuda nije sposobna primiti cjelokupno Ohr Yashar koje joj dolazi od Stvoritelja, nego samo njegov maleni dio. Dio posude koji ostaje prazan zato što Masach nema mogućnost primanja veće količine Svjetla naziva se „Sof HaKli“ (ekstremitet posude). Glava, unutrašnjost i ekstremitet posude zajedno se nazivaju „Partzuf“. Granica u Partzuf, gdje primanje Svjetla prestaje, naziva se „Tabur“ (pupak).

Slika 2: Duhovna konfiguracija - Partzuf

Dio svjetla koji se prima u partzuf naziva se „Ohr Pnimi“ (Unutarnje Svjetlo). Dio Svjetla koji ostaje izvan posude naziva se „Ohr Makif“ (Okružujuće Svjetlo). Masach dijeli Ohr Yashar na Ohr Pnimi i Ohr Makif. Svaki Partzuf uključuje Rosh (glavu) i Guf (tijelo). Tijelo je podjeljeno na unutrašnjost i ekstremitete. Malchut uključuje pet aspekata. Zaslon odlučuje koliko može primiti u svakoj fazi, zbog čega se u svakoj fazi Partzuf dijeli na dio koji prima i dio koji ne prima. Stoga postoji pet aspekata u unutrašnjosti i pet aspekata u ekstremitetima.

 

Sažetak: U namjeri Svjetla da usavrši posudu, ono joj prenosi želju Stvoritelja. To je ono što nam nedostaje: da Svjetlo dođe i usavrši nas, kako bi mi mogli željeti biti poput Stvoritelja. Proučavanje Kabale jedinstveno je po tome što pobuđuje Ohr Makif koje usavršava čovjeka.