Sve te budalaštine koje se zbivaju okolo... I u meni.
Kako se obraniti od njih.
Ne znam ni dijagnozu, ni lijek.
Znam da u stvarnosti ne postoje riječi koje pobjeđuju.
Stvarnoj moći je svejedno kakve su riječi prosute tamo i amo.
Priznajem sebi da sam negdje pri kraju sa svim mudrostima. Koje su bile do sada.
Priznajem sebi da sam opet na početku sa svim tim mudrostima. Koje su sada.
Priznajem sebi da postoje laži, protiv kojih sam nemoćna.
Priznajem sebi da mi veća moć od ove koju imam, nije potrebna.
Priznajem sebi da moć ima mene, i da sam ja potrebna njoj. Da bude.
Ljubav koja ne pita?
Ljubav koja ima odgovor na sve?
Odgovor koji je ljubav?
Priznajem sebi da nisam uvijek bila dovoljno hrabra. U življenju ljubavi.
U dopuštanju svega što ljubav nudi.
Priznajem sebi da sam se bojala probuditi se jednog jutra drugačija, ljubavnija, sretnija.
Bojala sam se da ne postanem neka druga ja. I da se neću prepoznati.
I da više neću znati tko sam.
Priznajem sebi da sam se bojala, da se takva ja-Ljubav ili ja-Istina nikome neću svidjeti.
Jer nisam vjerovala u moć koja je doista moć. U snagu koja doista djeluje.
I pokreće. Za razliku od pasivnog sjedenja u fotelji potkrijepljenog pametovanjima.
Priznajem sebi da sam mudrovala više, no što sam doista živjela tu mudrost.
Priznajem sebi… dok još nije kasno.. da počnem živjeti…
bglavac
edin.kecanovic
