Počeo je tako i sam; čitanjem priča koje su napisali drugi ljudi. Poneke se dobro prodaju. Neki ljudi vole skupljati priče, poeziju ili citate. Skupljaju knjige, kopiraju iz interneta, memoriraju u datoteke. Bave se. Prepoznaju, poistovjećuju, dive se, uče... On je to znao. I znao je što i kako treba pisati, pobuditi zanimanje svijeta. Nakon brojnih, njegovom rukom napisanih stranica, u pauzi između dvije priče, počeo je zapitkivati ljude o sebi: "Da li znate tko sam ja?" Ljudi su odgovarali: "Ti si onaj pisac." Hvalili su njegove spisateljske sposobnosti i znali prepričati sadržaj njegovih priča. Donekle. No, nitko zapravo nije znao tko je on. Zato je odlučio predstaviti se narodu pisanjem o sebi. Napisao je brojne knjige i stihove kojima je, otkrivajući se sebi, mislio kako se na isti način otkriva i onima koji budu čitali. Nakon brojnih o sebi napisanih stranica, ponovo je upitao ljude, da li ga poznaju. A oni su "znali" govoriti o njemu, o pričama koje on sam nikad nije napisao. Bili su uvjereni da su ga uspjeli pročitati. Njega. On je znao da nisu. Ali su mu donosili ideje za nove priče. O njemu. I o njima. Sve istina. Sve izmišljeno. Nema veze... Ljudi vole priče. I prepričavanje.