Nakon Mojsija, Kabala se počela brzo širiti i javno poučavati. U to su vrijeme postojale brojne škole. Rabin Akiva, veliki kabalist i učitelj Kabale, imao je 24 000 učenika. Gotovo su svi umrli od posljedica kuge koja je harala krajem. Preživjeli učenici su shvatili da je epidemija kuge bila rezultat rastućeg egoizma, koji ih je doveo do otkrivanja „neutemeljene mržnje“. Jedan od njih bio je i Shimon Bar Yochai (Rashbi).

 

Nakon tog događaja, Rabin Akiva je ovlastio Rashbija za poučavanje idućih generacija Kabali. Osjetio je, naime, da su kugu preživjeli samo oni koji nisu potpali pod neutemeljenu mržnju. No, sam Akiva nije bio te sreće. Njega i nekolicinu njegovih preživjelih učenika Rimljani su mučili i ubili, zbog „opasnosti“ širenja njihove metode Kabale. Oderali su im kožu metalnim češljevima.

 

Rashbi i još četvorica učenika, koji su uspjeli preživjeti i epidemiju kuge i bijes Rimljana, pobjegli su i sakrili se u pećini. Ondje su preživljavali idućih 13 godina. Tijekom svog boravka u pećini, Rashbi je dostigao najviši stupanj kojeg čovjek može dostići za života u ovom svijetu. Tako je nastalo novo veliko poglavlje Kabale – Sefer HaZohar (Knjiga Zohar).

 

Sam Rashbi nije napisao Zohar, već ga je diktirao Rabinu Abi. Aba je zatim prepisao Zohar na takav način da je razumljiv samo onima koji su dostojni (znači, onima s duhovnim postignućem). Zohar, zapravo, predstavlja komentar na Mojsijevu Toru, kao i brojne druge biblijske tekstove. Primjerice, Shir HaShirim (Pjesma nad pjesmama) kralja Solomona, često je citirana u Zoharu. Razlog tomu je njezina izuzetna duhovna vrijednost, jer predstavlja prikaz najuzvišenijeg odnosa čovjeka i Stvoritelja.

 

Kada su Rashbi i njegovi učenici uvidjeli da njihova generacija nije spremna za Zohar, sakrili su je do vremena kada ljudi budu bili spremni za metodu izloženu u njoj. To vrijeme, kako kabalisti tvrde, je danas. Međutim, Zohar je otkriven puno ranije, u 13. stoljeću, gotovo slučajno. Došao je, naime, u ruke prominentnog španjolskog kabalista Moshe de Leona, koji ju je sačuvao i učio iz nje u tajnosti. Kada je umro, njegova ju je žena prodala kako bi se uspjela prehraniti. Zbog toga se autorstvo Zohara često pripisuje njemu, iako on sam nikada nije tvrdio da ju je napisao. Kabalisti, međutim, tvrde da ju je napisao Shimon Bar Yochai. Primjerice, Baal HaSulam (najveći kabalist 20. stoljeća, op.a.) jasno tvrdi da je Zohar napisan s razine najvećeg duhovnog postignuća. Stoga ju je jedino Rashbi mogao napisati, a ne kabalist nižeg stupnja duhovnog dostignuća, poput Moshe de Leona. Baal HaSulam navodi, čak, da je Zohar napisan s aspekta toliko uzvišenog stupnja da ga ne bi čudilo ni da ga je Mojsije sam napisao!

 

Sve u svemu, Zohar je napisan u samom začetku duhovnog egzila, i predviđa dolazak nove zore duhovnog postignuća na kraju dvadesetog stoljeća (točnije, počevši s 1995. godinom, op.a.).

 

Yitzhak Luria (Ari)

 

S Arijem započinje nova era u razvoju Kabale, koja je od iznimne važnosti za Kabalu naše generacije. Razdoblje Arija, naime, predstavlja prekretnicu u učenju Kabale. Do njegova dolaska, dominantna metoda učenja Kabale bila je metoda Ramak-a (Rabin Moshe Cordovero) iz Safeda (mjesto na sjeveru Izraela poznato po velikim kabalistima koji su ondje obitavali, op.a.), puno emocionalnija metoda, koja je omogućavala kabalistima gotovo intuitivno iskustvo Višeg Svijeta. Kada je Ari došao u Safed, sredinom 16. stoljeća, svijet je već zašao u eru znanosti, i zahtijevao sustavniju metodu učenja, koju je donio Ari. Premda Arijeva metoda nije primljena s entuzijazmom, Ramak je sam, tada već stari i nadaleko čuveni kabalist, napustio svoju metodu i počeo učiti novu metodu od svog novog mladog učitelja – Arija.

 

Ari je rođen u Jeruzalemu 1534. godine. Kada mu je još kao djetetu umro otac, majka ga je odvela u Egipat, gdje je odrastao sa svojim ujakom. Ondje je, kasnije, živio od trgovine, ali je većinu svoga vremena posvetio učenju Kabale. Legende kažu da je proveo 7 godina u izolaciji na jednom otoku na Nilu, gdje je učio Zohar, knjige ranih kabalista, kao i tekstove Ramaka. Kada je došao u Safed, odmah je počeo poučavati Kabalu. Mnogi su ga mudraci, unatoč njegovoj mladosti (tada je imao samo 36 godina, op.a.) prepoznali kao velikog učitelja.

 

Njegov je najbliži učenik, Chaim Vital, godinu i pol dana zapisivao Arijeve odgovore na pitanja koja su mu učenici postavljali tijekom lekcija. To je kasnije poslužilo kao osnova za brojna njegova djela u kojima je opisao stvaranje svijeta, a od kojih valja izdvojiti Etz HaChaim (Drvo Života), Mavo She'arim (Ulazak na Vrata), Sha'ar HaKavanot (Vrata Namjera) i Sha'ar HaGilgulim (Vrata Reinkarnacija).

 

Danas je Arijeva metoda, nazvana Lurijanska Kabala, vodeća metoda učenja Kabale, zbog toga što je prilagođena dušama današnjeg čovječanstva.

 

Baal Shem Tov

 

Yisrael Ben Eliezer, rođen 1698. godine, kasnije nazvan Baal Shem Tov (Gospodar Dobrog Imena) ključna je figura u masovnom širenju Kabale. Imajući na umu potrebu čovječanstva za metodom korekcije, metodom Kabale, započeo je s osnivanjem admoruta, odnosno koncepta Židovskih zajednica prema kojem bi svaka zajednica imala vođu Kabalista. Ti su kabalisti, potom, iz zajednice izabirali „zaslužne“ koje bi poučavali metodi Kabale, kako bi odgojili novu generaciju kabalista koji bi isto to činili u svojim zajednicama.

 

To se uskoro pretvorilo u pokred nazvan Hasidizam, koji je bio posebno prominentan u sjeveroistočnom dijelu Europe. Iz toga su pokreta proizišli brojni veliki kabalisti tog doba.

 

U slijedećem dijelu članka opisat ćemo posljednju fazu u razvoju Kabale, i predstaviti njezina dva najznačajnija predstavnika – Baal HaSulama i njegova sina Rabasha...