Nije sve što se rimuje poezija.
Mnoge rime su daleko od poezije.
Nije sve što se piše istina.
Poneke priče, daleko su od istine.
Uzalud metričko, pjesničko, gramatičko, stilsko savršenstvo rasporeda riječi, ako se u kazanome ne zrcali stvarnost. Ili iskustvo. Ili primjenjivost.
Uzalud, ako u tekstu nedostaje ono nešto što je stvarno onako kako u životu je.
Napisala sam se svega i svačega.
I načitala sam se. Baš svega. Još mi nije dosta.
Onih koji pišu kao da su uvjereni da je svijet samo čekao to. Njihovo napisano.
Onih koji vjeruju da su opisali univerzalnu stvarnost. Univerzalnu istinu.
A nisu u stanju opisati ni onu najbanalniju. Najjednostavniju svoju.
U nekima od njih ni truna života. Ni truna istine.
Ni traga ni glasa o tome da je autor napisanoga ikada živio život.
Pusti snovi.
Neostvarene fantazije.
Šuplje fraze.
Izmišljene istine.
Ne, nemam ništa protiv. Neka svega toga. Ponegdje možda upali. Kod nekoga možda i djeluje.  Nekome možda pomogne.
Jer doista, ponekad se, čitajući nešto što nema veze sa stvarnim životom, otvore oči i osjetila za ono što stvarni život je.
Uzalud, ipak nije uvijek uzalud...