Transcendencija

 

Život je kratko i ne uvijek ugodno iskustvo...

Vječno je pitanje koje postavlja ljudska svijest pitanje moguće zagrobne egzistencije; razne su religije kroz povijest stvorile bezbroj koncepata, znanost nema odgovor.

Nastavlja li se egzistencija samosvijesti poslije fizičke smrti?

Simbol heksagrama (Davidove zvijezde/Solomonovog pečata) govori jednostavnu istinu; kako je dolje - tako je i gore! Naša čula opažaju svijet kroz ograničen raspon svojih mogućnosti, ali, i u onom što opažaju, otkriva se jednostavna istina; čovjek je dio univerzalnog sklada, sklada u kojem ne postoji ništa što je nepromjenjivo, ali, isto tako, i ništa što se potpuno gubi i nestaje. U prirodi se materija i energija stalno stvaraju i rastvaraju, ali uvijek postoji npr. ista količina vode na zemlji koja se isparava, kondenzira, pa ponovno isparava... isto tako kruži svaka vrsta kemijskih spojeva i energije.

Kada je čovjek u pitanju, treba prije svega shvatiti da je ono što smatramo osobom samo prividno integriran sustav, samo prividno cjelina; sve se stanice u tijelu potpuno promjene za nekoliko godina; dakle, to fizički više nije ista osoba (ne postoji ni jedan atom koji je stvarao tijelo); jedino je obrazac postojanja opstao, ali i on se vremenom sve lošije kopira, dok mu se integritet ne raspadne...

Takva je stvarnost stvorila potrebu da se putem religije pruži nada u očuvanje integriteta; nastali su mitovi o duši i reinkarnaciji; naravno, sve je to samo mit nastao u strahu od smrti i nestanka; ne postoji neprolazna bît u čovjeku (ne postoji ništa nepromjenjivo i vječno); a neumoljiva statistika o progresivnom rastu stanovništva uništava i nadu u reinkarnaciju (zbroj svih ljudi od prvih Homo sapiensa do XX. stoljeća manji je od broja ljudi danas... dakle nismo se svi mogli reinkarnirati ni jedan jedini put, a još manje tisućama puta... drevnim hindusima je bilo lako naći “logiku” reinkarnacije, jer su u svetim spisima navodili beskrajno dugu povijest čovječanstva, od nekoliko milijardi godina). Pokušaji da se vjeruje u neprolaznost čovjeka završavaju uvijek porazom.

Da li to znači da je fizička smrt i kraj samosvijesti?

Odgovor je u skladu s prirodnim zakonima; ako je svijest osobe vezana za tjelesni identitet, ako osoba nikada nije unutar svog iskustva praktično izgradila mogućnost transcendencije svijesti izvan tjelesnog postojanja, onda se u vrlo kratkom vremenu raspada i mentalni sklop koji je postojao za života. Prirodno, nakon tjelesne smrti, raspada se energijski sustav (obrasci psihoenergetskog sustava), nakon njega i obrasci koji tvore samosvijest.

Ako je samosvijest za života bila vezana za tijelo kao osobni identitet, onda s tijelom nestaje i obrazac postojanja samosvijesti; ali, ako je samosvijest imala praktično širi koncept, izgrađenu mogućnost transcendencije tjelesnog, onda taj obrazac nastavlja djelatno postojati.

Slično je i s metaforom takozvane “duhovne besmrtosti”; pojedinci koji su za svoje fizičke egzistencije stvorili intelektualna djela vrijedna pažnje budućih generacija, nastavljaju postojati kao obrazac u kolektivnoj svijesti... oni koji su bili vezani samo za preživljavanje - nestaju zauvijek u zaborav...

Tako je i s održanjem svijesti nakon smrti; ako je svjesnost bila vezana samo uz tjelesno postojanje - nestaje; ako je osoba praktično savladala vježbe projekcija u kabalistička područja - svijest nije više vezana uz tjelesni koncept.

Da li je moguće održati samosvijest tjelesnog postojanja i nakon prestanka rada tjelesnih funkcija?

Da.

Da li je moguće ponovno “inkarnirati” koncepte unutar svijesti u novi fizički život?

Da.

Ali ništa od toga nije “bogom dano”, takva se mogućnost mora izgraditi tijekom života... Nažalost, religije stvaraju suprotan učinak, ponavljanje religijskih rituala djeluje upravo suprotno; pojačava slijepu vjeru, ali ne izgrađuje praktičnu sposobnost transcendencije.

Mitovi o duši, raju i paklu postali su supersnažni arhetipovi, mada su nastali na temelju oskudnih podataka iz svetih spisa. Pojam besmrtne duše potječe od Platona, a prije njega, duša kao koncept nije postojala kod antičkih Grka; u Starozavjetnim spisima nema zagrobne kazne za zločince, nema ni nagrade za pravednike... Tek se mnogo stoljeća kasnije razvila potreba za nagradom i kaznom, kao dio religijske doktrine. Poznat je spor između farizeja i saduceja; saduceji nisu vjerovali u zagrobnu egzistenciju, farizeji jesu. Isus je očito prihvatio farizejski koncept, ali i on šturo opisuje “Kraljevstvo nebesko”, a raj spominje samo na kraju svojih muka, kada lopovu pribijenom na križ pored njegova, kaže:

“Danas ćeš biti samnom u raju” (Lk 23,23), (prema prijevodu Sv. Jeronima, s hebrejskog na latinski); to “danas” kršćani su protumačili kao stanje duše između tjelesne smrti i uskrsnuća, koje je prema kršćanstvu, izlazak iz groba sudnjeg dana i pojavljivanje svih vjernika pred Bogom, u njihovu tjelesnom obličju. Takvom komičnom konceptu, naravno, nema ni traga ni glasa u Isusovim riječima, on je izveden u kasnijim stoljećima, pod utjecajem apostola, naročito poslanica sv.Pavla, koji je od povijesnog Isusa stvarao božanski mit, a njegovu mučeničku smrt i društveni poraz pretvarao u transcendentnu pobjedu...

Dakle, koncept zagrobnog života je doživljavao preobrazbe i jačao tijekom stoljeća, kada su nastajali židovski i kršćanski sveti spisi; vrhunac maštovitih opisa su umjetničke interpretacije. Mada je u stvarnosti vrlo malo vjernika koji zaista shvaćaju pojmove poput duše i uskrsnuća onako kako ih tumači suvremeno kršćanstvo, arhetipska snaga tih mitova postala je dio kolektivne podsvijesti i izaziva snažne reakcije. Te reakcije su i glavna prepreka istinskoj transcedenciji.