Svjetonazor kao osnova osobnosti

 

Društveni se svjetonazori mijenjaju kroz povijest; od animizma u kojem nije bilo jasne podjele na živo i neživo, materijalno i duhovno; preko politeističkih religija sa mnoštvom bogova i polubogova; monoteizma; do suvremenog znanstvenog svjetonazora, koji ne slijedi mitove i predaje, nego koristi dedukciju, indukciju i mjerenja da bi objasnio stvarnost.

Naravno, i osobni svjetonazori se razlikuju; oni su psihički temelj svake osobe.

Osnova je identitet (društveno definiran obrazac koji objašnjava podrijetlo, državljanstvo, religijsku pripadnost, stupanj formalnog obrazovanja itd.), integritet (osoban odnos prema sebi kao vrijednom ili nevrijednom, moćnom ili nemoćnom, vječnom ili prolaznom itd.) i odnos prema smrti.

Odnos prema smrti kao kraju postojanja, koliko god bio potisnut tijekom života, u 

stvari je temeljna odrednica, odrednica koja je stvorila sve religije, a danas pokreće i znanost; u stvari, odnos prema smrti i borba za život osnovni su ljudski nagoni i pokretači svega...

Danas, psiholozi i neurolozi uspijevaju shvatiti obrambeni mehanizam koji je nastao kao posljedica straha od smrti i postao osnovom razvoja ljudskog neurološkog sklopa. Čovjek je jedino živo biće sposobno odrediti granice svog identiteta i jedino živo biće potpuno svjesno svoje smrtnosti! Svijest o smrtnosti počela je dinamičnim razvojem kore velikog mozga (neokorteks), koja je vojstvena samo ljudskom neurološkom sklopu; primati nemaju tako razvijen osjećaj identiteta, ne razlikuju do te mjere granicu između osobnosti i društvenog okruženja, također nisu potpuno svjesni svoje smrtnosti. Evolutivno niži sisavci još su manje svjesni smrti kao kraja, i ne shvaćaju “tragediju” umiranja (ne samo da su rituali sahrane svojstveni čovjeku nego niži sisavci uopće ne razumiju pojam smrti, shvaćaju nestanak iz domene osobnog opažanja, ali ne i konačni nestanak, kao vječnu stvarnost). Evolutivno niže životinje uopće nemaju razvijen pojam identiteta, a još manje pojam vlastite smrtnosti; kod njih postoji samo nagon preživljavanja; odnos prema smrti ne postoji.

Neokorteks se je sasvim sigurno razvio kao posljedica razvoja zajednice i potrebe da jedinka funkcionira unutar nje; razvio se je i početkom prvo gestikulacije, a onda i jezika; općenito, neokorteks daje čovjeku društvenu odrednicu, snažniju od svake druge vrste, a u isto vrijeme i osobnu odrednicu bez premca.

Kako je evolutivno razvijen pojam osobnosti i kako se je razvila svijest o smrtnosti, tako se pojavio i problem tjeskobe...

Ljudski neurološki sklop tada je morao riješiti problem svijesti o smrtnosti, morao je nekako riješiti problem “stvarnosti” u kojoj svakoga trenutka možemo umrijeti... morao je pronaći neku vrstu sedativa, jer bi stalna napetost remetila učinkovito funkcioniranje osobe kao jedinke i društva kao cjeline.

Taj sedativ danas nazivamo religioznost; religije su nastale kao posljedica straha od smrti i pokušaj da se ljudskom postojanju dade neki smisao. Naravno, sve religije (osim židovstva - zanimljivo!) nude ili vječni život, ili niz života, ili neko transcendentalno stanje postojanja, koje znači nastavak održanja osobnog identiteta. Kod kršćanstva, na primjer, Bogu dolazimo kao osobe, čak (što je rijetko u svjetskim religijama) kao tjelesno biće (rituali pokapanja, drugi dolazak Krista, tjelesno uskrsnuće); i u najstarijim - animističkim - religijama duhovi predaka savršeno odražavaju karakter preminule osobe - identitet - sa svim društvenim značajkama tog identiteta...

Religije su nastale kao pokušaj smirivanja straha od smrti i održanja identiteta koji je postojao za života.

Religioznost je izražena putem neuroloških veza u mozgu, danas znanstvenici doslovno mogu manipulirati religijskim osjećajima, podražavajući fiziološki i kemijski dijelove mozga, koji su nastali kao potreba ublažavanja tjeskobe smrtnosti.

(Dobro je pročitati knjigu “God Part Of The Brain”, M. Alpera, o najnovijim istraživanjima religioznosti).

Religijske dogme samo su mitovi u kojima nema ni malo istine, ali stanje religijskog nadahnuća je vrlo važno možda i presudno za osobnu evoluciju. Ova knjiga svakako ne promovira židovstvo, ne promovira ni jednu postojeću religiju ali promovira religijski zanos, bez njega nema osobnog razvoja, bez njega, ispred tebe je samo život prema diktatima društvenog okruženja, prihvaćanje sive stvarnosti, slabost i smrt.

Odnos identiteta i integriteta

Nama je na ovom stupnju proučavanja kabale najvažniji odnos identiteta i integriteta.

Identitet je društveno nametnut (neke religije još nesvjesnu osobu u prvim danima života “krste” vječnim identitetom...), za razliku od toga, integritet razvija sama osoba; identitet ima društveno ocrtane granice (niste liječnik ako nemate diplomu da ste liječnik, niste stari 22 godine ako u matičnim knjigama piše da ste rođeni prije 56 godina itd.); granice integriteta su granice unutar kojih je osoba sposobna svjesno djelovati...

Redovito, što je snažniji integritet, slabi vezivanje za identitet, i obratno; vezivanje za identitet sputava razvoj integriteta (npr., ako ste židov ili kršćanin, sputani ste religijskim dogmama ritualima i svjetonazorom; svaki drugačiji svjetonazor znači gubitak identiteta).

S druge strane, razvoj svjesnog djelovanja doslovno znači slabljenje svakog od društva nametnutog identiteta.

Što je osoba snažnija manje se poistovjećuje sa kolektivom; bez obzira dali je to religijska, nacionalna, obiteljska ili bilo koja druga pripadnost. Što je osoba slabija, lakše prihvaća kolektivna “istine” i smisao života vidi u poslušnosti.

Razvoj osobnog integriteta

To je radimo kroz ove lekcije; proširenje mogućnosti svjesnog djelovanja - razvijamo osobni integritet.

A razvoj integriteta podrazumijeva nadilaženje granica koje smatramo vlastitim identitetom; svaka osobna odrednica koja sprječava neograničeno djelovanje mora biti preveziđena.

Dvije su najvažnije pouke iz ove lekcije:

1. Čovjek nije stvoren; on je u stalnom stvaranju i razvoju.

2. Čovjek ima potencijalno neograničeno snažan integritet, sposobnost

neograničenog djelovanja.