Anatomija ljudskog mozga

 

Mozak se sastoji od živčanih stanica (neurona) i potpornih stanica (glija); neuroni su povezani aksionima (prenose signale drugim neuronima) i dendritima (koji primaju signale od drugih neurona), a glija stanice sačinjavaju većinu moždane mase - njihova uloga još nije potpuno istražena, ne prenose signale, ali je sve više dokaza da imaju važnu ulogu u razvoju živčanog sustava.

Svaka je anatomska podjela ljudskog mozga relativna. Ona koja je danas općeprihvaćena dijeli mozak na moždano deblo, mali, srednji (limbički sustav) i veliki mozak. Moždano deblo regulira osnovne životne funkcije poput disanja, mali mozak kontrolira izvođenje tjelesnih pokreta, srednji je mozak sjedište žlijezda sa unutarnjim izlučivanjem, a kemijski spojevi koje izlučuju žlijezde srednjeg mozga podešavaju aktivnost viših moždanih središta.

Veliki se mozak sastoji od dvije polutke (lijeve i desne); kora velikog mozga podijeljena je na polja sa određenim funkcijama poput vida, sluha, njuha i osjeta dodira, te upravlja višim funkcijama poput

govora, mišljenja i pamćenja. Najvažniji dio mozga koji se odnosi na djelovanje samorazvojnih tehnika je prednji dio kore velikog mozga, frontalni korteks.

 

Evolucija živčanog sustava

Naš je mozak slika evolucije živčanog sustava tijekom povijesti planeta.

Reptili (gušteri, zmije, kornjače itd.) imaju razvijeno samo moždano deblo, ptice imaju razvijeniji živčani sustav, ali vrlo sličan reptilima, sisavci (poput mačke ili psa) imaju razvijeno moždano deblo, razvijen mali mozak i razvijen limbički sustav, a veliki je mozak još u povojima, u usporedbi sa čovjekovim. Viši sisavci poput gorile i čimpanze imaju razvijenu koru velikog mozga, koja je kod čovjeka četiri puta veća.

Kako ljudski mozak djeluje kao cjelina?

Doslovno, u skladu sa podjelom na reptilski mozak, mozak sisavaca i razvijenu koru velikog mozga, sa mnogobrojnim neuronskim vezama unutar frontalnog korteksa.

Reptilski mozak ima funkciju preživljavanja - samoobrane, napada, hranjenja i seksualne reprodukcije; reptili ne poznaju nesebičnost, ne shvaćaju pojam zajednice, u stalnoj su napetosti opstanka, u sukobu sa svima.

Tako djeluje i reptilski dio ljudskog mozga.

Mozak sisavaca je sposoban za emocije i djelovanje unutar zajednice, sisavci štite i odgajaju mlade; sposobni su za emocije i privrženost. Viši sisavci poput primata razumiju jezik i koncepte poput računanja, pokreti ruku kod primata gotovo su jednako razvijeni kao i kod čovjeka. Što nas dijeli od ostalih životinjskih vrsta, što je zaista jedinstveno čovjeku?

Funkcije frontalnog korteksa poput planiranja, predviđanja, apstraktnih ideja o bogu i univerzumu, maštanja, intuicije i stvaralaštva u najširem smislu. Sve što smo stvorili, a druge vrste u prirodi nisu, prvenstveno je zasluga razvijenog frontalnog korteksa, prednjeg dijela kore velikog mozga, smještenog iza čela.

 

Mozak i samosvijest

 

Svaki pojedinac poznaje promjene koje se svakodnevno događaju u njegovoj svijesti.

Emocije se stalno mijenjaju, a sa njima i odnos prema sebi; danas sam "na vrhu svijeta", sutra "ne vrijedim ništa", danas sam u društvu ugodnih pojedinaca, a sutra u borbi na život i smrt sa njima - tipična su previranja čovjekove samosvijesti. Da bi shvatili neurološke procese koji vode tako različitom tumačenju sebe i stvarnosti valja osvijestiti još jedan važan dio mozga - amigdalu:

 

Amigdale

Postoje dvije amigdale, svaka u svojoj polutci velikog mozga, smještene nekoliko centimetara iza sljepoočica; svi sisavci imaju amigdale, središta koja imaju presudnu ulogu u stvaranju emocija. Što je još važnije, one su svojevrsni prekidači između naprednih funkcija frontalnog korteksa i primitivnijih dijelova mozga.

Amigdala djeluje kao prekidač; možete biti uronjeni u duboke misli, sve dok nešto ne zaprijeti vašem fizičkom opstanku, kad se fokus energije prebacuje iz frontalnog korteksa u primitivnije dijelove poput moždanog debla, te naglo tražite zaklon bez razmišljanja.

Ako najčešće koristite primitivnije dijelove mozga, mentalnim sklopom vladaju depresija, nesigurnost, egoizam i strah; ako koristite frontalni korteks, životom dominiraju altruizam, rad za opće dobro, shvaćanje sebe kao dijela univerzalne cijeline, osjećaj sigurnosti i moći.

Gledate li vijesti na televiziji?

Kako djeluju informacije o nesrećama, ratovima, sudskim procesima i akcijama policije na vas?

Koje dijelove mozga stimuliraju takve informacije?

Kakvo društvo može stvoriti takvo ispiranje mozga?

Um reptila, usamljenog, preplašenog stvorenja, gramzljivog i egoističnog, nažalost, još uvijek vlada većinom pripadnika ljudske vrste. Osjećate li kronični umor, stalni egzistencijalni strah, bojite li se kažnjavanja i neprijatelja svake vrste?

Većinom koristite primitivne dijelove mozga.

Volite li svoju obitelj iznad svega, radite za njih i spremni ste sve žrtvovati radi njih? Drugi su ljudi stranci (ima loših ljudi, groznih), sve izvan obitelji, provjerenog društva i neposredne zajednice može biti opasno?Ovo je malo bolje, sada su vam aktivni dijelovi mozga na evolutivnoj razini nižih sisavaca. Shvaćate li svijet kao cjelinu, osjećate li se kao građanin svijeta, sastavni dio univerzalnog sklada, mislite li da imate neku misiju za opće dobro koju trebate provesti u djelo, imate li dojam da su vaši potencijali neograničeni? Događa li vam se da ostanete uronjeni u svijet ideja satima i danima? Pretežno vam je aktivan frontalni korteks...

Da li ste sposobni intuitivno predvidjeti događaje? Planirati život unaprijed služeći se simboličkim sustavima? Možete li uživati u samoiscjeljenju i iscjeljivanju drugih ljudi? Da li ste doživljavali izmijenjena stanja svijesti? Možete li djelovati neograničeno?

Ako ste nešto od ovog iskusili, frontalni korteks vam je izrazito aktivan i u stalnom razvoju. "Problem" može biti da uronjeni u misli zaboravite jesti... a vrlo često, takvi su spremni žrtvovati i život za ideje u koje vjeruju; to su osobine svojstvene samo čovjeku, kada je fokus aktivnosti mozga u frontalnom korteksu.

 

Društvena evolucija u svijetlu neurološkog razvoja

 

Djelovanje pojedinaca unutar društvenih skupina i društvene hijerarhije prirodno bi trebalo odgovarati hijerarhiji funkcionalnih dijelova mozga. Kažem prirodno, što ne znači da u svim društvima vlada takav prirodni sklad.

Platon je na hijerarhijski vrh svoje vizije idealne države postavio filozofe (frontalni korteks); filozofi su nažalost u većini društava danas na dnu... Tko je na vrhu? U krajnje destruktivnim društvima diktatori, vojni režimi, policijska represija (pretežno korištenje evolutivno nižih djelova mozga); u nešto manje destruktivnim jake političke, obiteljske veze, podržane novcem istomišljenika, koji kroz državnu politiku i nepotizam vraćaju uloženo i osiguravaju zaradu (um na razini sisavaca nerazvijenog frontalnog korteksa).

Da li ja to tvrdim da je država evolutivno zastarjela?

Da.

Sama država i ostale institucije nastale su na razini društvenog razvoja koji je evolucija ljudskog živčanog sustava nadišla, što je i razlog zašto danas institucije (čak i znanstvene) koče ljudsko osvještavanje i razvoj; to je i razlog zašto proučavanje mentalnih sposobnosti predvode izopćenici iz znanstvene zajednice, redovito neshvaćeni.

Zašto većina znanstvenika odbija ideje o svemoći ljudskih mentalnih potencijala? Jednostavno, njihov frontalni korteks nije dovoljno razvijen za teorijsko (još manje praktično) osvještavanje takve stvarnosti.

Da li ja to tvrdim da je znanstveni svjetonazor evolutivno zastario?

Da.

Razvijeni frontalni korteks u svemu vidi međupovezanost, subjektivnost i relativnost; znanost u svom temelju ne odgovara tom idealu, znanstvena metoda je redukcionistička i analitički determinirana da klasificira stvarnost podjelama u kontekstu dualizma "subjekt proučava objekt".

Gdje je dualizam tu je nemoć.

Samo je jedan put razvoja; kako unutar ljudskog mozga, tako i unutar društva; frontalni korteks (evolutivno najrazvijeniji pojedinac) mora voditi sustav, stvarati (potpuno objektivno promatranje je nemoguće, moguće je samo subjektivno stvaranje) društvene zakonitosti i voditi zajednicu; sve ostalo stvara svijet gramzljive borbe za opstanak i razaranja.

Kako je danas u Hrvatskoj?

Mozak djeluje kao cjelina i prilagođava se društvenim uvjetima; koliko je djelovanje frontalnog korteksa naglašeno u hrvatskom društvu? Koliko u vašem mentalnom sklopu, kada niste izolirani od društvenog okruženja?

 

Mozak, opstanak i osobni razvoj

 

Spomenuo sam da se loše osjećamo kada nedovoljno upotrebljavamo frontalni korteks. Život bez smisla, sa stalnim ponavljanjima koja nam jedva omogućavaju preživljavanje, nije nikome i nikada donio sreću i ispunjenost. Zašto?

Zbog toga što priroda stimulira i podržava viši stupanj evolucije; neurološki sklop kao cjelina djeluje tako da potiče upotrebu frontalnog korteksa.

Zašto se taj idealistički, stvaralački i mistični dio mozga preferira?

Zato što njegova upotreba donosi najučinkovitije preživljavanje i razvoj...

Taj dio mozga je uzdigao čovjeka iznad drugih životinja i osigurava pobjedu nad prirodnim neprijateljima; nekada su to bile krupne zvijeri, danas su ostali virusi i neke bakterije.

U životu pojedinca vlada ista zakonitost - što više koristite frontalni korteks, lakše ćete preživjeti i ispuniti život pobjedama; njegovo intenzivno korištenje stvara osjećaj euforije, a što ga manje koristite, veći je pakao preživljavanja...

 

Nastavak evolucije ljudskog mozga

 

Mozak je izrazito fleksibilna stuktura u stalnoj promjeni; fiziološki je mekan poput maslaca, a neurološki - svakodnevno se mijenjaju veze između neurona, mozak je u stalnom razvoju (ilistalnom opadanju sposobnosti, ako ga ne razvijate).

Danas postoji svojevrstan sukob između dualističkog/redukcionističkog pristupa  stvarnosti koja zastupa znanost, i opozicije takvom svjetonazoru, koju zastupa misticizam.

Neurološki, frontalni je korteks nekih pojedinaca po broju neuronskih veza superiorniji od prosjeka, superiorniji od svjetonazora koji definira znanost putem "objektivnog promatranja" i redukcionističke analize. Danas je frontalni korteks mnogih sposoban za funkcije koje su se smatrale zagonetkama ljudske svijesti, poput vidovitosti, telepatije, djelovanja izvan vremenskih i prostornih ograničenja; sposoban je za praktično shvaćanje univerzuma kao međupovezane cjeline, u kojoj je pojedinac potencijalno svemoćan stvoritelj.

Taj proces, koji je vidljiv kod pojedinaca i osvještava se kolektivno, nastavak je evolucije ljudskog neurološkog sklopa, nastavak razvoja frontalnog korteksa.

Apstraktni pojam Boga približava se egzistencijalnom ostvarenju. (Čitanje ove rečenice snažno aktivira frontalni korteks, kako se osjećate?)