Om, amin i šalom
Najpopularnija i najpoznatija mantra, koja je i među najsvetijima, svakako je om. Pritom om pripada i tzv. mulamantrama (bijamantrama), odnosno mantrama koje sadrže manje od deset slogova i onima koji uče da mantraju daju se na početku njihovog školovanja. Kaže se da je u njoj sadržano seme vrhovne svesti. U Vedama (Upanishadama) ta mantra se poistovećuje s Brahmanom, vrhovnom stvarnošću, istinom, onim što jeste. Sastoji se od tri slova: "a", "u" i "m". Zvuk "a" dovodi do ispunjenja želja, "u" omogućuje napredak i sticanje znanja, a "m" daje ispravno znanje o svemiru, vremenu i suštini svega. Om je sadržan u najsvetijim rečima svih važnih religija. U hrišćanstvu je prisutan u amin, u islamu u salam, u judaiz mu u šalom, u sikhizmu u onkar...
Amin svoje tačne korene ima u semitskim i drevnim arapskim jezicima koji su se govorili na području istočnog Sredozemlja i danas bismo mogli da ga prevedemo sa "neka tako bude", kao potvrdu apsolutne istinitosti onoga što se govori. Salam, odnosno šalom, prevodimo kao "mir" s arapskog, odnosno hebrejskog. Onkar na pandžapskom, kojim se koriste Sikhi, jednostavno znači "bog".
Još jedna bijamantra se smatra svetom: soham. Prema jogi, ta mantra je večna i njen zvuk podstiče prvi udah tek rođenog deteta. Njen zvuk prati svaki naš dah, pa je na neki način utkana u ljudsko postojanje. Međutim, moderan način života uzrokuje neravnotežu između nas i prirodnog ritma tog univerzalnog zvuka. Zato je potrebno koristiti mantru kako bismo povratili sklad. Kada udišemo, životna energija ulazi u nas, a kada izdišemo izbacujemo ono nepotrebno. Zvuk "so" koji se pojavljuje kada udišemo znači "to", samo postojanje koje ulazi u nas i postaje jedno s nama. Kada izdišemo, stvara se zvuk "ham" koji označava "ja". Ponavljanje mantre soham znači "ja sam to", shvatanje da je svako od nas jedno sa svime ostalim, da postoji samo Jedno, jedna vrhovna svest, vrhovna stvarnost i da smo mi to.
Mi uglavnom nismo svesni finih i suptilnih delovanja zvuka i vibracija na naš život. To i ne čudi, s obzirom na to da ljudi čuju frekvencije "samo" između 20 Hz i 20 kHz. Ostala živa bića hvataju druge frekvencije, pa tako psi čuju iznad 20 kHz, ali ne čuju ništa ispod 40 Hz. Uz to, nijedno čulo nam ne može pomoći da "vidimo" talase.