Moguće je da imaš savršen vid, izuzetno oštar sluh i njuh, izvrsnu sposobnost koncentracije.
Moguće je da si u stanju napipati i osjetiti ono što je naizgled i površnim pogledom neopipljivo, naoko skriveno.
Moguće da si u stanju predvidjeti budućnost i vidjeti ono što je drugima još nevidljivo.
Prilikom promatranja i sagledavanja neke situacije, stvarnosti, pojave, sve vidiš, sve znaš, sve razumiješ, sve ti je jasno, ništa ti ne promiče? Doista?
Onda i djeluješ u skladu sa svojom sposobnošću percepcije – savršeno?
Da li je tebi, meni, ijednom čovjeku to uopće moguće?
Postoje dva odgovora. Prvi odgovor je - da!
Savršena percepcija je moguća – srcem. Srcem si u stanju savršeno vidjeti, osjetiti, znati. Drugim riječima, tvoja duša, tvoja svijest savršeno vidi, osjeti, zna... Po tome je svako biće savršeno, božansko, vidovito i sveznajuće. I to nije samo priča o Malom princu.
Drugi odgovor je – ne!
Ne postoji savršena percepcija razumom i osjetilima čovjeka, i ni jedno biće nije u stanju vidjeti savršeno bistro. I svakome nešto fali. U nečemu si doista majstor, za neke druge stvari si šeprtlja, antitalenat, prigluh, neosjetljiv, ponekad slijep...
I uvijek postoji neka rupa u percepciji, tamna mrlja, mrtvi ugao, uvijek postoji ono što ne primjetiš, o čemu nemaš pojma, ne osjetiš. I taj neki nevidljivi dio cjelokupnosti - je uvijek tu. Bez obzira na sklonosti i sposobnosti, bez obzira na karakter i namjere. Gledaš razumom, gledaš i osjećaš u segmentima i nisi u stanju vidjeti, osjetiti cjelokupno i savršeno baš, baš sve.
Upravo to je jedan od razloga zašto ljudi trebaju jedni druge.
Onaj drugi je u stanju vidjeti, osjetiti nešto što jedna osoba sama za sebe svojim razumom i osjetilima nije u stanju.
Mnogi ljudi bez podrške drugog čovjeka ne mogu i ne znaju protumačiti sebi ni svoj vlastiti san, pa niti neke svoje misli, reakcije, osjećaje... O znanju u raznim područjima da ne govorim. Onaj drugi popunjava rupu u percepciji, smanjuje tamne mrlje, rasvjetljava situaciju... Kako god.
Poneki, ponekad vjeruju da su i umom i osjetilima dosegnuli onu savršenu bistrinu, tako da im nitko više nije potreban da im „soli pamet“, da im ukazuje na ono što oni ne vide.
Uvjereni su u nepogrešivost svojih osjećaja, u točnost svoje percepcije, u istinitost slika stvorenih vlastitim umom, ili u krutu i nepromjenjivu sliku samih sebe...
Njihova tamna mrlja je zaslijepljenost za svoju vlastitu zasljepljenost.
Oni su uvijek u pravu. Idu glavom kroz zid. Ne obaziru se kada im netko drugi pokuša skrenuti pažnju na ono što oni ne vide.
I onda jednom padnu, razbole se, stradaju usprkos upozorenjima.
Jer nisu htjeli saslušati, jer nisu bili spremni progledati uz pomoć još jednog ili više pari očiju onih koje smatraju ili ne smatraju prijateljima.
Jer nisu uspjeli prepoznati dobronamjernost ili iz naokozlonamjernosti izvući pravu poruku – za sebe.
Zato je dobro biti okružen očima i srcima, koji u sebi nose snagu ljubavi.
Biti jedni drugima svjetlost na putu.
I ako ide ikako, neka nitko ne osudi prijatelja koji donosi poruku iz mrtvog ugla...
Jer kad doista progledaš, tada osuda nestaje, a ostaje zahvalnost.
U to ime, Ljubav i Svjetlo svima...
Vaša bibica. ♥
bglavac
edin.kecanovic
