Budući da su sve emocije, i pozitivne i negativne, izazvane objektivnim životnim okolnostima, svaki subjektivni pokušaj njihovog odbacivanja osuđen je na propast, jer ne može da promijeni uzroke koji su doveli do određenog osjećanja.

U tome i jeste ključna razlika između Moritinog učenja i postavki zapadnjačkih psihoterapeutskih škola, koje tvrde da se problemi, strahovi, fobije, neprijatnosti ili depresija moraju pobijediti.

Na primjer, umjesto da poričete kada se osjećate slomljeno ili tužno, priznajte taj osjećaj, ali ne dopustite da vas zarobi. Umjesto toga pokušajte ostati prisutni.

Morita terapija, dakle, ne predstavlja vrstu tehnike koja liječi uzroke problema, već teži da pacijenta učini "jačim" i da proširi njegove mentalne mogućnosti. Čovjek pomoću nje stječe mogućnost da odluke donosi na osnovu potreba, a ne na temelju promjenjivih osjećanja i emocija.